Prvog jutra nakon otvaranja sačekao nas je problem - zapušila se WC šolja. Odvodna cev je preuska, pa se nakon bacanja veće količine papira zapušila. Kako je voda sporo oticala, tako je cev iza popustila i fekalije su polako curile kupatilom. Pokušali smo sa "onim za otpušavanje cevi" (neka neko konačno izmisli reč za ovaj nasušni predmet), nije uspelo. Zatim smo, prema uputstvima sa interneta, probali sa kipućom vodom, da razbijemo papir. Nije uspelo. Onda smo probali sa sonom kiselinom, takođe nije uspelo. Na kraju smo pozvali Temura da pitamo gde da kupimo sajlu.

Nešto kasnije smo se zajedno vratili sa sajlom. Dvadesetak minuta timskog rada nije dalo rezultate. Predali smo se i pozvali komšiju vodoinstalatera. Prethodno smo sakrili sve ljude iz stana u drugu sobu, pošto je komšija dobar sa gazdom. Petnaestak ljudi koji se se zatekli u stanu napravili su grobnu tišinu. Niko ni reč nije prozborio. Šolja je na kraju otpušena, a mi smo nalepili obaveštenje da se papir ubuduće baca u kantu, kao u Grčkoj.

Nakon toga smo otišli do ključara, koji je tražio pare unapred da proba napraviti kopiju velikog ključa. Trojica zanatlija su vikala na Temura dobrih deset minuta u pokušaju da dođu do avansa. Nisu uspeli. Ipak, narednog dana ključevi su bili spremni. Veliki ključ je savršeno otvarao vrata, ali nijedna kopija običnog malog ključa nije valjala. Još dva puta smo otišli do ključara u pokušaju da ih ispravi, a zatim digli ruke.

Trećeg jula u stanu su prespavala 34 putnika, rekord Putničke kuće. Većina iz Rusije, došli su pravo iz ruskog Doma za sve u Jerevanu. Ukupno je tokom prve sedmice bilo 49 putnika iz 23 zemlje. Broj bi sigurno bio veći, da narednog dana nismo primili neočekivan poziv.

Gazda je zvao, besan zbog žalbi komšija. Kaže žale se na miris iz naše kuhinje. Da je neko došao biciklom. Na besmislene stvari. Temur je pokušao da ga umiri i zatražio drugu šansu. Pošto smo očekivali posetu gazde, zamolili smo sve da sklone svoje stvari i odu u šetnju, i počistili stan. Zadržali smo Maju koja je bila sa devetogodišnjom ćerkom, kako bismo delovali bezazlenije.

Par sati kasnije, dolazi gazda. Prvo se čuje rasprava sa komšijama, traje dvadesetak minuta. Zatim dolazi kod nas. Moramo da se čistimo odatle, izbacuje nas.

Komšije priznaju da nismo bili bučni, niti smo pravili probleme. Problem je u tome što smo tu. Komšija iz stana pored ne želi da se po zgradi šetaju stranci. Zgrada je njegov privatan prostor, namenjen za četiri gruzijske porodice. Nudili smo da čistimo ulaz svaki dan, nudili smo i više novca, ali nije vredelo. Dobili smo par dana da pronađemo novi stan.

Okupili smo ljude i sve im rekli. Zamolili smo ih da nastave put sledećeg dana, ili da pronađu neki drugi krov nad glavom. Ne znamo kada moramo da izađemo, može biti svakog trenutka. Mejlom smo obavestili one najavljene za narednih par dana da malo odlože dolazak.

Temur lista oglase i okreće desetine brojeva. Od svih oglasa, svega dva stana smo mogli da pogledamo; niko drugi nije hteo da izda na kratko. Prvi je bio mali i preskup. Odlazimo u drugi, u predgrađe Tbilisija. Stan je odličan, iako daleko. Ima bolju konfiguraciju, međusprat, kao i klavir, nezaobilazni deo nameštaja u Gruziji. Međutim, mora se uzeti preko agencije - uliva dodatnu sigurnost gazdarici, ali neće praviti nikakve probleme zbog stranaca. 1.400 $ zajedno sa provizijom agenciji, 100$ manje od prethodnog stana. Prihvatamo, uz napomenu da možemo platiti tek kada nam gazda prethodnog vrati novac.

Međutim, on ne želi da vrati sav novac. Nudi 1.200 $ od 1.500 $ koliko smo dali. Kaže, platio je 20% poreza državi. Uzvraćamo da je u tom slučaju ugovor pravno obavezujući i da ne mrdamo iz stana. Ili sve pare nazad ili se ne pomeramo. Usput u stanu uvek ostavljamo bar jednu osobu da ga čuva, da ne dođe u međuvremenu i promeni bravu.

Počinju pregovori. Gazda nudi 1.200 $ odmah, a preostalih 300 $ obećava za nekoliko dana, kad mu iz poreskog vrate pare. Miriše na prevaru. Kad se jednom iselimo, nećemo ga više nikad videti. Ko će ga posle vijati i tužiti po Tbilisiju? Kažemo mu da ne mrdamo iz stana. Na kraju obećava da će nam dati sav novac u sredu, zatim možda već u utorak, a onda i da će verovatno uspeti u ponedeljak.

U nedelju uveče, iznenadni poziv - gazda dolazi za sat vremena sa novcem, pod uslovom da odmah izađemo. Temur javlja gazdarici novog stana da ćemo za dva sata potpisati ugovor.

Brzo se pakujemo. Nosimo sve što smo kupili, ne ostavljamo ništa, pa ni bežično zvonce koje nam i nije potrebno. Temurov prijatelj, David, dolazi po nas ogromnim autom, dovoljnim da preveze svu šestoricu plus stvari. Takahiro nas prati na motoru.

Ispred nove zgrade, dve bakice zainteresovano posmatraju sa terase kakav se to svet skupio. Gazdarica stiže i svi zajedno ulazimo u stan. Temur potpisuje ugovor, dobijamo ključeve. Ostaje samo jedna stvar. Dejvidovim autom odlazimo do gazdaričinog stana i dve godine nakon nošenja frižidera, ovog puta teglimo veš mašinu.

Putnička kuća je ponovo otvorena.