Fotografija: Tošo Dabac, oko 1936. // Arhiv Tošo Dabac
Na nekoliko koraka od glavnog zagrebačkog trga, preko puta uspinjače, iza starih željeznih vrata haustora, penjem se u jedan naizgled tipičan donjogradski stan. Tipičan? Baš i ne. To je stan u kojem se skriva povijest Zagreba. To je atelijer fotografa Toše Dabca.
Dok stari drveni parket pod mojim nogama blago škripi, razgledavam ciklus “Ljudi s ulice”. To je Zagreb tridesetih. Vrijeme krize, depresije. Iz današnje perspektive ne čini nam se tako. Famozni automobili, vrijeme moderne u arhitekturi. Na fotografiji je prosjakinja s djetetom. Njoj priča o kvalitetama zagrebačke arhitekture u međuratnom periodu vjerojatno ne znači mnogo. Brinu je neke druge stvari.
Automobilska nesreća na Ilici oko 1960. godine. Glavni akteri: “fićo” i tramvaj. Kao i danas u takvim situacijama – sjatilo se mnoštvo promatrača. Ne mislim s time ništa loše. Zagrebački promatrači su za svaku pohvalu. U slučaju potrebe, promatrači postaju pomagači. Ne jednom sam svjedočila tome kako grupa prolaznika pomaže nekome kome je pozlilo, nekome tko se poskliznuo i pao zimi.
Pogled na Ilicu iz Dežmanovog prolaza. Na vrhu prolaza stoji veliki natpis “PAZI NA TRAMVAJ”. Danas je funkciju natpisa preuzela ograda.
Gajeva ulica s mnoštvom parkiranih automobila. U pitanju su pedesete i ti automobili su vizualno izrazito dojmljivi, ali moram priznati da mi je drago što je to danas pješačka zona.
Frankopanska ulica pod snijegom, oko 1940. Telefonska govornica. Dobro, ponegdje ih još ima. Na fotografiji se ističe jedan uporan biciklist. Nužnost? Vrlo vjerojatno. I danas je to česta scena. Neke stvari se ne mijenjaju.
U Arhivu Tošo Dabac danas se čuva više od dvjesto tisuća negativa. Među njima, više tisuća odnosi se na Zagreb. Točnu brojku je nemoguće odrediti. To bi iziskivalo odgovor na pitanje “Što je Zagreb?”, a na to pitanje nema jednog odgovora - već ih je beskonačno mnogo.
