Foto: Alison Gold
Pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2024.
—
Sjedili smo u bifeu na jednom od najegzotičnijih mjesta na planeti. Dolina Danum je zaštićeno područje u istočnoj Maleziji, republika Sabah na otoku Borneo. Prašuma koja nije nikada vidjela motornu pilu a kamoli teške građevinske mašine. Ljudski utjecaj na okoliš je minimalan i vlada se u suradnji s fondacijama trudi to očuvati maksimalno a ipak zaraditi od ludih, uglavnom kineskih i bijelih turista, koji žele vidjeti i iskusiti svijet divljine. Došli smo za vrijeme kišne sezone, tako da nas nije bilo puno u restoranu na izvrsnoj večeri u Borneo Rainforest Lodge.
Alison mi je uputila pogled iz kojeg se dalo pročitati, dobro, napokon si rekao nešto što ne razumijem potpuno ali sada ćemo da se zakopamo još dublje.
“Kako to misliš?”
Nije ovo bio ni prvi ni posljednji put da razgovaramo o dubokim, egzistencijalnim pitanjima na onome što bi trebao biti odmor od teške svakodnevnice. Četiri mjeseca ranije smo se vjenčali u Sarajevu nakon četiri godine veze (uglavnom) na daljinu. Mnogo toga smo saznali jedno o drugom putem Zooma za vrijeme COVID-ske samoizolacije kada sam i ja bio dugo vremena nezaposlen i gotovo stalno na internetu. Ali možemo samo toliko stvari protabiriti i razotkriti kada nismo licem u lice.
“Ti si sve organizirala na ovom dijelu putovanja. Ja sam morao samo da se pojavim i pratim instrukcije. Drugačije je nego za vjenčanje, na primjer”.
“I tamo i ovdje smo imali spreadsheet” - rekla je Alison.
Vjenčanje je bilo miješano, avgustovsko, na olimpijskoj planini Bjelašnici. Kada smo znali koliko će Alisonine porodice i prijatelja doći iz Čikaga i drugih gradova u Sjedinjenim Državama, onda nije bilo prostora da ne pozovemo i one s moje strane. Iako bi nam oboma bio draži burek (u mom slučaju, zeljanica) s roditeljima, bratom i sestrom ispred Vijećnice, odjednom smo morali facilitirati boravke, u nekim slučajevima i dolaske, bendove, prostor, hranu…
“I tada smo razgovarali o svemu barem jednom sedmično. Provjeravali šta treba uraditi kada, koliko je stvari započeto a koliko nam toga još treba. Investirao sam osam mjeseci u cijeli događaj a ovdje…”
“Kada sam te pitala gdje želiš ići, na toplo ili hladno mjesto, ti si rekao toplo! Zajedno smo odabrali Maleziju i Singapur”.
To je bio dio problema, željeli smo vidjeti previše. Kao klasični bijelac iz Istočne Europe, koji do svoje četrdesete nije ni bio u tropskim predjelima, nisam se nikako mogao spremiti na kulturne i toplotne šokove Malezije. Vremenska razlika nije bila dovoljno loša, morali smo odmah nakon jedva dva dana u Kuala Lumpuru ići u prašumu i boraviti na rijeci Sukau jer kako da ne posjetimo orangutanske jaslice i vidimo sve te divne, divlje životinje u njihovim prirodnim staništima? Trčali smo i teglili sebe i svoje stvari s poluotoka na otok, uz rijeke i makadamskim cestama, satima do mjesta gdje je pitanje jesu li ikada i vidjeli Bosanca (osim Edina Džeke na televiziji).
Fizički i mentalno se nisam spremio i, uz sve olakšice koje smo imali na raspolaganju od sjajnih domaćina, kada mrzim sebe, ostatak svijeta će to primijetiti. A posebno oni najbliži meni.
“Znam. I molim te, nemoj me pogrešno shvatiti, nije mi ni najmanje žao što smo došli. Pogledaj kakve smo sjajne stvari vidjeli i iskusili! Ali ja nisam uvijek najbolje društvo, posebno kada se ne osjećam dobro”.
“Nisam ni ja neka cvjećka, i ja sam evo prehlađena četvrti dan, ali se barem trudim da nam olakšam, da se lijepo provedemo…”
Da, prehlade su neminovnost kada pređete sa -10 na +35 stepeni celzijevih. Prvo sam ja pokupio neki bacil a onda je prešao na Alison kada sam ja prestao kihati i šmrcati. Bez tigrove masti bi sigurno bilo puno teže i razgovarati ovako i obići sva mjesta koja smo obišli.
“Ako se nisi osjećao dobro i ako ti se nije išlo na viseće mostove, mogao si ostati u sobi kao i sinoć” - rekla je Alison.
Viseći mostovi su bili poseban izazov: nigdje drugo nismo osjetili dolazak oluje s kišom i grmljavinom do te mjere kao u krošnjama Dipterokarpovki to poslijepodne. Mostovi se penju i povezuju stabla koja mogu biti preko 80 metara visine, s tim što se vi možete popeti do maksimalno 26 metara i, u šetnji dugoj oko 300 metara, između drveća uživati u pogledu na zelenilo ispod, iznad, posvuda. Lišće promjera ponekad i više od jednog metra često skriva lokalne stanare od znatiželjnih pogleda ali nama iz umjerenijih klimatskih područja i ono često zaustavi dah.
No, visina mostova nije bila razlog zašto su mi dlačice na rukama stojale uspravno tog dana: da li zbog metalne konstrukcije po kojoj smo hodali, visine na kojoj smo visili, atmosferskih uvjeta ili kombinacije svega toga zajedno, osjećao sam bridenje kože kao nikada u životu. Osim ponekog insekta i drugih, ludih ljudi, nismo mogli vidjeti nijednu drugu životinju. Uslijed prirodnog atmosferskog elektriciteta prije veoma snažne ali kratke oluje (što nije neobično usred sezone monsuna na Borneu), osjećao sam se vjerovatno kao što se osjećaju ljudi u blizini velikih elektromagneta: kao da će mi iskočiti zastarjele plombe iz zuba. Kada sam to shvatio pred kraj izleta s našim vodičem Nivenom je već bilo kasno; Alison je samo vidjela i čula kako nemam strpljenja da sačekam da prethodna grupa turista siđe s mosta i kako se meni nekuda žuri.
“Noćni izlet cestom nisam nikako mogao provariti nakon onog od prije dvije noći”.
Išao sam na samo jedan noćni izlet zajedno s većom grupom gdje smo se kretali i zastajali dva sata nekim električnim autićem okruženi komarcima a zapravo nismo mogli ništa kako treba vidjeti. Zamislite pokretni rejv sačinjen od svjetala čeonih lampi, blještavila snažnog reflektora namijenjenog da preplaši jadne živuljke u krošnjama drveća dovoljno dugo da ih ugledamo, i glasnih Australaca i dvoje Amerikanaca koji se sve vrijeme nisu gasili. Dodajte tome bube, truckanje na lošoj cesti i konstantnu potragu za kolugosima (kožnokrilni lemur kojeg je gotovo nemoguće uočiti i pod najboljim uvjetima) koju je naš vodič vodio uprkos svemu tome… I možete zamisliti da ovaj introvert nije bio najsretniji u kampu to večer.
“Ali nije u tome poenta” - rekao sam, sliježući ramenima,
“Dobro, onda, u čemu je poenta?” - rekla je, strpljivo.
“Poenta je da si me (opet) razmazila i ponašao sam se tako da sam pokvario cijelo poslijepodne i tebi i meni. Žao mi je”.
Klimnula je glavom. “Kako možemo spriječiti da se to opet desi?”
Heh, kako se ponašati odraslo i stjecati prijatelje. Konstantna unutrašnja borba s kojom se moj mozak nosi valjda od najranijeg djetinjstva, kada i nisam trebao baš uvijek biti odrastao ali se to od mene očekivalo. Imao sam svega 8 godina kada je opsada Sarajeva počela i naredne tri godine su značile da sam izgubio svaki djelić normalnosti u životu i morao sve izgraditi ispočetka, opet i iznova. Imali smo sreće u odnosu na mnoge druge: ostao sam živjeti u istom stanu, odrastao sam u istom kvartu kao i prije ali se kvart nužno promijenio. Srećom, uprkos desecima granata koje su pogodile samo našu i druge najbliže zgrade, nije bio u potpunosti razrušen.
Uz sve druge predpubertetske peripetije, prijatelji i familija su dolazili i, najčešće, bespovratno odlazili (čak i samo na drugi dio grada gdje su, opet, bili fizički i telekomunikacijski nedokučivi). Povukao sam se dobrim dijelom u svoje, nazovimo ih, interne svjetove koji su jedina konstanta posljednjih 30 i kusur godina. No, kada sami u sebi gradite neke ideale koji često nemaju veze sa stvarnim životom, morate biti spremni za svakodnevne kulturne i druge šokove. Ali bez razumijevanja okoline i stručne pomoći i uputstava, ti mehanizmi vladanja sobom, suočavanja sa samim sobom, često nisu i ne mogu biti najzdraviji. Otud infantilno, razmaženo ponašanje, posebno u trenucima kada se osjećate najsigurnijim a to je uglavnom uz ljude koji vas najviše vole.
“Mislim da je struktura i konkretna, koliko je moguće, ravnopravna podjela zaduženja izvrsna. Žao mi je samo što to nisam imao u svom životu prije nego sam tebe upoznao. Prije nego smo počeli zajedno planirati ova putovanja”.
“Drago mi je što tako misliš” - nasmiješila se i opet energično klimnula glavom.
“I mislim da su sedmični sastanci o onome što je još preostalo da uradimo i onome što nas čeka najbolji mogući alat monitoringa i evaluacije”.
“Hahaha čuj monitoring i evaluacija, hahaha” - nasmijala se, glasno, kako samo ona umije. Znao sam da će je to nasmijati jer smo oboje u nevladinom sektoru i dobro znamo koliko je značajno pratiti sve procese i isporuke bilo kojeg projekta. Alison je izgradila cijelu karijeru na stvaranju sistemskih promjena u organizacionim jedinicama i cijelim organizacijama koje su željele napraviti značajne promjene u svom radu i doprinijeti većoj ravnopravnosti i jednakopravnosti svojih zaposlenika, korisnika usluga i šire zajednice. Otuda i Google Spreadsheets za svako putovanje, svaki projekt koji (sada zajedničkim snagama) implementiramo.
“A kada živimo skupa…” - počeo sam.
“Onda svakako nužno razgovaramo o planovima i značajnim projektima skoro svaki dan. Kada smo razdvojeni, onda moramo imati strožija pravila jer se puno toga desi između naših dejtova vikendom” - rekla je i pružila ruku prema meni.
Obično subotom ili nedjeljom provedemo cijelu večer na Zoomu pokušavajući jedno drugom prenijeti šta sve nismo stigli ili mogli porukama a što se dogodilo u proteklih sedam dana. Mislim da je takvo druženje jednom sedmično neophodno za sve sretne parove i brakove: sami, dvoje ljudi (ili troje, četvero ako se tako dogovorite) sa svojim mislima i svime onime što znaju da druga osoba treba znati. Ne kažem da to mora biti u stanu, možete takve trenutke ostvariti i u najbučnijem disko klubu sigurno, ali moramo naći vrijeme jedno za drugo. Posebno kada se radi o, kao što rekoh, vezi koja je uglavnom na daljinu.
“Dogovoreno” - stegnuo sam snažno njenu desnu ruku. Tanjiri od večere su već odavno odneseni jer u džungli ne smijete ostavljati ostatke hrane dugo na otvorenom. Insekti i sitne životinje se baš i ne plaše ljudi a sve to tako dobro miriše. Dovoljno dugo smo sjedili da su se i drugi gosti i konobari povukli u druge, klimatizirane prostorije gdje su, nadam se, imali manje teške teme za razgovor i promišljanje.
Uzvratila mi je stisak i brzo ali snažno smo se poljubili, te nastavili sjediti na terasi restorana i gledati drugu stranu rijeke Danum. Nije bilo teško zamisliti brojne oči orangutana, malih leoparda i drugih prelijepih bića skrivenih u gustišu i na visokim liticama. Možda su, privučeni blještavilom električnih svjetiljki s ove strane rijeke, i oni zamišljali kako bi bilo tamo gdje sunce još nije zašlo iz nekog razloga. Ili su samo nastojali zaspati nakon svoje ukusne večere i spremiti se za nove pobjede. 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
