Putnicka pesma

[bokas]

Djole Balasevic je spevao jednu koja sjajno opisuje pocetke tabananja i otkrivanja sveta, verovatno vecine putnika! A to sto jos uvek lutamo, znaci da nas ovakve stvari nisu zaustavile 

Jedne letnje noći tople, Cile, Pićuka i ja,

poneli smo nešto klope da se nađe za dan dva,

pa smo krenuli u Brazil il' do južnih mora bar.

Smišljali smo neki fazon, kovali smo dugo plan,

džungla, zlato i Amazon, pa je došao taj dan.

Dunavom do Crnog mora, sve je dalje prosta stvar.

Ref: Za sve je kriv Toma Sojer,

      takve knjige ne bi smele da postoje.

      To je bilo iskušenje,

      on je tako dobro terao po svom.

      Za sve je kriv i Misisipi,

      o kom smo sanjali na našoj staroj lipi,

      Gde smo gledali krog krošnju,

      kako nebom sve do zvezda plovi Tom,

      kriv je on.

Birali smo dugo čamce, maznuli smo jedan žut.

Poneli smo čak i mamce da bi pecali uz put.

Činilo se, na početku, da će provod biti lep.

Al', nestade nam prvo hleba, mučila nas strašna glad,

onda grom iz vedra neba, i oluja, kiša, grad.

Al na, sreću, neki čiča tad nas primio na šlep.

Ref

Vratili nas sutra kući. Jao, što me bilo stid,

pa sam hteo krišom ući, šunjao se uza zid.

Videla me prva mati: "Opa, vratio se sin!"

Na to otac reče samo: "Neka, nek je živ i zdrav..."

Al' sam, ipak, tu i tamo, posle bio čudno plav,

pa su me u školi dugo zvali Haklberi Fin.

Ref

[Old School]

Oasis - Underneath The Sky

Underneath the sky of red

There’s a story-teller sleeping alone

He has no face and he has no name

And his whereabouts is sort of unknown

All he needs is his life in a suitcase

It belongs to a friend of a friend

And as we drink to ourselves we’ll amuse ourselves

Underneath the sky

Underneath the sky again

Underneath the sky again

So wish me away to an unknown place

And I’m living in a land with no name

I’ll be making a start with a brand new harp

Stop me making sense once again

All we need is our lives in a suitcase

They belong to a friend of a friend

And as we drink to ourselves we’ll amuse ourselves

Underneath the sky

Underneath the sky again

Underneath the sky again

Inace, Noel Gallagher je napisao ovu pesmu inspirisan jednom dzepnom knjizicom sa putnickim citatima.

[panonski]

Oasis - Underneath The Sky

Jao... ovo sam puno slušao u srednjoj školi, kad skoro nikuda nisam ni putovao - uvek me je asociralo na neka daleka i neobična mesta i ljude. Hvala na podsećanju, pevušio sam pesmu ceo dan.

[panonski]

Belle & Sebastian - Asleep On a Sunbeam

When the half light makes for a clearer view

Sleep a little more if you want to

But restlessness has seized me now, it’s true

I could watch the dreams flicker in your eyes

Lying here asleep on a sunbeam

I wonder if you realise you fascinate me so

Think about a new destination

If you think you need inspiration

Roll out the map and mark it with a pin

I will follow every direction

Just lace up your shoes while I’m fetching a sleeping bag, a tent...

Another summer’s passing by

All I need is somewhere I feel the grass beneath my feet

A walk on sand, a fire I can warm my hands

My joy will be complete

[Old School]

Hehe, super stvar.

[rayuela]

jedna prava pravcijata autostoperska pesma.

Atomsko Sklonište - Netko dobar, netko zao

Tu na kraju autostrade

Prst je gore,

Malo nade.

Autostoper samcat čeka

Da zastane izdaleka,

Netko dobar,

Netko zao,

A tko bi ga uvijek znao.

Kraj prašnjavog bijelog puta,

Na ležištu od kaputa,

Autostoper samcat čeka

Da zaluta izdaleka,

Netko dobar,

Netko zao,

A tko bi ga uvijek znao.

doživljaj nije ni izbliza potpun ukoliko ne pogledate spot  

[lithobrowser]

Uf. Ovo mi se ni malo ne sviđa. Nema nikakve veze sa našim (ili bar mojim) shvatanjem autostopa. Naprotiv.

Meni je autostop izbor, a ne nužda, dobra ideja, a ne muka. Kad ne ide, mogu (ponekad) da se iznerviram, ali ne i da tugujem.

A ova pesmica i spot čini mi se podgrevaju onu stereotipiju o autostoperu kao čoveku sa problemom (za početak - finansijskim), kome treba neka dobra duša da pomogne u muci. Meni to patetično.

[marko]

Evo jedan deo pesme Mike Antica:

putujem,

evo,

putujem,

da natrpam u glavu

još neslućene predele,

da drveću poželim

najlepšu laku noć na svetu,

da se vrtim kao lišće,

kao vetar po travanjacima,

kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,

liftove i okean.

[marko]

Opet malo od Mike Antica:

Pesak

Ovu pesmu treba čitati

sasvim polako.

Malo nakriviti glavu,

sklopiti oči

i razmišljati o pesku pustinje

koji se talasa i prosipa

a ipak ima svoju povezanost

i sigurnost,

jer niko ga nije uhvatio da žuri.

Naiđu nepogode,

i on ih utiša svojom težinom.

Niču i sahnu narodi i kulture,

a on ih nadživi i zatrpa.

Eto zašto se ova pesma čita

polako kao pesak

dok se naslanja na uho

na ogromni gluvi prostor oko sebe

i razmišlja o stvarima

koje nas čine jakim i dugovečnim.

Samo onaj,

ko nije uhvaćen da žuri,

može se uzvisiti nad početkom

i krajem

i zaslužiti vrlinu da bude vladar

jednog nezamislivog predela,

i istraživač jedne ružnoće

ili lepote stvari oko sebe.

Ko žuri - zakasniće.

Siroko začuđenih zenica,

ostaće zauvek pobeđen.

Zauvek samo podanik.

[franzee]

evo jedna za putnike samotnjake od Bajrona, uzeta je za pochetak filma Into the Wild. ako niste pogledali film, obavezno. mene je najezhio i pozitivno shokirao!!

There is a pleasure in the pathless woods;

There is a rapture on the lonely shore;

There is society, where none intrudes,

By the deep sea, and music in its roar;

I love not man the less, but Nature more...

Lord Byron

[Acketa]

Evo, ova se baš zove kao i tema, čudo jedno da je neko već nije pronašao:

PUTNIČKA PESMA

S prelomljenim kopljem sve lutam po svetu,

I oči mi jošte ne videše metu:

Oaze su moje trošni šedrvani,

Slatke urme grki suharci na grani.

Proleće je moje vejavica snega

I sumorna pesma kukavice s brega;

Večeri i zore: oblaci bez duge,

Noći: crne jame i kolevke tuge.

Sve su moje crkve katakombe blede,

Sarkofazi gnjili i krstače sede;

Sve molitve grubi smeh satanskih truba,

Grč i stisak pesti i škrguti zuba.

Samo jednom sreću na putu sam sreo,

Kad me njene duše osu behar beo...

Posle toga stenu, gde se trnje vije,

Nikad više sunce, ogrejalo nije...

S prelomljenim kopljem sve lutam po svetu,

No još oči moje ne videše metu:

Oaze su moje trošni šedrvani,

Slatke urme grki suharci na grani.

                    Aleksa Šantić  1921.  u Mostaru

[Acketa]

Pa čudo jedno da ni ovu pesmu nismo stavili ranije:

Sumatra

Sad smo bezbrižni, laki i nežni.

Pomislimo: kako su tihi, snežni

vrhovi Urala.

Rastuži li nas kakav bledi lik,

što ga izgubismo jedno veče,

znamo da, negde, neki potok,

mesto njega, rumeno teče!

Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,

dušu nam uvija, sve tešnje,

beskrajnim mirom plavih mora,

iz kojih crvene zrna korala,

kao, iz zavičaja, trešnje.

Probudimo se noću i smešimo, drago,

na Mesec sa zapetim lukom.

I milujemo daleka brda

i ledene gore, blago, rukom.

                      Miloš Crnjanski

Oooo propusta! 

[rayuela]

zaista... valjda se crnjanski toliko podrazumeva da smo ga svi preskočili

Strazilovo

Milos Crnjanski

Lutam jos, vitak, sa srebrnim lukom,

rascvetane tresnje, iz zaseda mamim,

ali, iza gora, zavicaj vec slutim,

gde cu smeh, pod jablanovima samim,

da sahranim.

I ovde, proletnje vece

za mene je hladno,

kao da, dolinom, tajno, Dunav tece.

A, gde oblaci silaze Arnu na dno

i trepte, uvis, zelenila tvrda,

vidim most sto vodi, nad vidikom,

u tesku tamu Fruskog brda.

I, mesto da se klanjam Mesecu, toskanskom,

sto u reci, rascvetan kao krin, blista,

znam da cu, ovog proleca, zakasljati ruzno

i vidim vitak stas, preda mnom, sto se roni,

verno i tuzno,

senkom i korakom, kroz vodu sto zvoni,

u nebesa cista.

I, tako, vec slutim

da cu, skoro, dusu sasvim da pomutim.

I, tako, vec zivim,

zbunjen, nad rekama ovim, golubijski sivim.

Poveo sam davno tu pognutu senku,

a da sam to hteo, u onoj gori,

poznao grozdje, noc, i terevenku,

i potok, sto sad, mesto nas, zubori.

I, tako bez tuge,

oci su mi mutne od neke bolje, duge.

I, tako, bez bludi,

na usnama mi gorka trulost rudi.

Lutam jos, vitak, sa srebrnim lukom,

rascvetane tresnje, iz zaseda mamim,

ali, iza gora, zavicaj vec slutim,

gde cu smeh, pod jablanovima samim,

da sahranim.

Vec davno primetih da se, sve, razliva,

sto na brda zidam, iz voda i oblaka,

i kroz neku zalost, tek mladoscu doslom,

da me ljubav slabi, do slabosti zraka,

providna i laka.

Znam da mi u kosu,

po zori rumenotamnoj,

tudja, umorna, ruka, bledi sumrak prosu.

A da veselosti mojoj, ciloj i pomamnoj,

dve zaspale, bolne, dojke ne daju

da se glasnim krikom baci po tresnjama,

sto mi ostadose u zavicaju.

I, mesto da vodim, pogledom zelenim,

kao pre, reku sto se sliva,

da skacem, ko Mesec, po gorama pustim,

i zazarene sume da potpirim,

sad, plavim i gustim,

snegom i ledom, smeseci se, mirnim

sve sto se zbiva.

I, tako, bez veza,

steze me, ipak, rodna, bolna, jeza.

I, tako, bez doma,

ipak ce mi sudba postati pitoma.

Ne, nisam, pre rodjenja, znao ni jednu tugu,

tudjom je rukom, sve to, po meni razasuto.

Znam, polako idem u jednu patnju, dugu,

i, znam, pognucu glavu, kad lisce bude zuto.

I, tako, bez bola,

vraticu se, bolan, vockama nasih polja.

I, tako, bez mira,

patice gorko, mnogo sta, od mog dodira.

Vec davno primetih da se, sve, razliva,

sto na brda zidam, iz voda i oblaka,

i, kroz neku zalost, tek mladoscu doslom,

da me ljubav slabi, do slabosti zraka,

providna i jaka.

Lutam, jos vitak, po mostovima tudjim,

na mirisne reke prilezem, pa cutim,

ali, pod vodama, zavicaj vec vidim,

otkud podjoh, posut liscem zutim

i rasutim.

I ovde, rumen krina,

sa devojackog rebra,

ja, zorom, umorno brisem, bez milina.

A kad utopim cun Mesecev, od srebra,

u novo more jutra i trave,

sednem na oblak, pa gledam svetlost,

ste se po nebu, uz moje strasti, jave.

A mesto svog zivota, davno zivim,

bure i senke groznih vinograda.

Nastavljam sudbu, vec i kod nas proslu,

bolesnu neku mladost, bez prestanka;

tek rodjenjem doslu,

sa rasutim liscem, sto, sa grobom Branka,

na moj zivot pada.

I, tako, bez groba,

veselost je neka, u meni, rugoba.

I, tako bez tela,

dusa mi je nevidljiva, i nevesela.

Jednog proleca, i ja sam gorko znao

da, kroz svirale devojackog rebra, zdravlje

                                     dajem.

I grudi svoje, u grozdju, krikom, raskidao,

nag, na dnu neba, opivsi se zavicajem.

I, tako, bez lica,

na liku mi je senka jarca, tresnje, tica.

I, tako bez stanka,

teturam se vidikom, bez prestanka.

Lutam, jos, vitak, po mostovima tudjim,

na mirisne reke prilezem, pa cutim,

ali, pod vodama, zavicaj vec vidim,

otkud podjoh, posut liscem zutim

i rasutim.

Drhtim, jos vitak, od reka i nebesa.

Miluje vazduh, poslednjom snagom i nadom,

ali, svisnucu, to i ovde slutim,

za gomilom onom, jednom, davno, mladom,

pod sremskim vinogradom.

Za jedan blagi stas,

sto, prvi put, zaljulja

visnje i tresnje, poljupcem, kod nas

i poskoci, vidikom, sa ritova mulja.

Za drustvo mu, sto po vinskom mehu

svelo lisce rasu, sa osmehom mutnim,

preskacuci, prvi put, potoke, u smehu.

A, mesto svog zivota, znam da, po vidiku,

taj smeh rasut, nad svakim telom, golim,

i, nad zemljom ovom, kroz koju Arno rudi,

pun zvezda i zraka, moj se sapat sliva,

u izmozdene grudi,

jer se, u prolecu, sve to opet zbiva,

svuda, gde ja volim.

I, tako, bez reci,

duh ce moj sve tudje smrti da zaleci.

I, tako, bez traga,

rasuce mi ruka ziva tela mojih draga.

Jer ljubav ce moja pomesati, tajno,

po svetu, sve potoke, i zore,

i, spustiti na zivot, vedro i beskrajno,

i kod nas, nebo, i senku Fruske gore.

I, tako, bez zvuka,

smeh ce moj padati, sa nebeskog luka.

I, tako, bez vrenja,

za mnom ce zivot u tresnje da se menja.

Drhtim, jos vitak, od reka, i nebesa.

Milujem vazduh, poslednjom snagom i nadom,

ali, svisnucu, to i ovde slutim,

za gomilom onom, jednom, davnom, mladom,

pod sremskim vinogradom.

Lutam, jos, vitak, sa osmehom mutnim,

prekrstim ruke, nad oblacima belim,

ali, polako, sad vec jasno slutim

da umirem i ja, da duhom potamnelim,

teskim, neveselim.

I ovde, reku jednu

vidim, pod svojim telom,

da hladi laku, srebrnu, zemlju, nepreglednu.

A, kad mi prospe tresnje po duhu obolelom,

i, kraj Meseca, i ovde, zvezda zablista,

vidim da je, u ranom umiranju,

moj, i tudja, mladost, gorka i jedna ista.

I, mesto moje sudbe, sa uzasom novim,

susrecem davni zivot, bolan i prozracan.

A, kroz ovu zemlju, svilenu i prozirnu

cim, uplaseno, spustim devojacko telo,

kroz maslinu mirnu,

vidim, daleko, opet, lisce svelo

i zavicaj oblacan.

I, tako, bez kretnje,

tudjinu, poljupcem, dizem, u vetrove proletnje.

I, tako, bez znaka,

dozivam golu dragu, iz mekog, toskanskog, mraka.

A prah, sve je prah, kad dignem uvis ruku

i prevucem, nad providnim brdima, i rekom.

I, neizmerno slabe, sve te tresnje, sto se vuku

sa mnom, po svetu, sa zemaljskim lelekom.

I, tako, bez tame,

duh moj sa mracnim vockama pokriva me.

I, tako, bez imena,

istom zaloscu milujem brda nevidjena.

Lutam, jos, vitak, sa osmehom mutnim,

prekrstim ruke, nad oblacima belim,

ali, polako, sad vec jasno slutim

da umirem, i ja, sa duhom potamnelim,

teskim, neveselim.

Lutam, jos,vitak, sa sapatom starasnim

i otresam clanke, smehom prelivene,

ali, polako, tragom svojim, slutim;

tisina ce stici, kad sve ovo svene,

i mene, i mene.

I ovde, bez boje tajne,

ni jedne vocke nema,

nebesne one boje, gorke i beskrajne.

A kad razgrnem doline, rukama obema,

i, otkrijem dna bezdana, srebrna i bela,

na dnu je, opet, zalost, nejasna i laka,

vazduhom kupanih vocaka i tela.

I, mesto srebrnih pruga, zabrezja i reka,

susrecem, kao u snu, umorne misli, svoje.

A, nad tresnjama i mladim visnjama,

tamnu i dugu maglu, sto se svuda siri,

u zivot pred nama,

gde se strast, polako, u umiranju smiri,

i cula upokoje.

I tako, bez reda,

mladost uvijam mirom, snegova i leda.

I tako, bez puta,

moje milovanje, po umiranju luta.

A mir, svud je mir, kad raspem sto je bilo

i priklonim glavu na ono sto me ceka;

na ceo jedan kraj sa kog se vino slilo

i smeh, i divna bestidnost, daleka.

I, tako, bez mora,

prelicu zivot nas, zorama Fruskih gora,

I, tako, bez pica,

igracu, do smrti, skokom, sretnih, pijanih, bica.

Lutam, jos, vitak, sa sapatom strasnim

i otresam clanke, smehom prelivene,

ali, polako, tragom svojim, slutim,

tisina ce stici, kad sve ovo svene,

i mene, i mene.

                                         Fiezole, 1921.

(preuzeto sa www.yurope.com)

p.s. sad nemam vremena, ali prvom prilikom ću ubaciti naša slova, nekako mi strašna ideja da ovu pesmu gledam kao da je kuckana na chat-u

[Acketa]

Evo još jedne, koja je malo melanholična i romantična:

Stranac

Samoća dobiva novo ime.

Preko noći su izmjenjeni

dragi i mrski krajobrazi pod prozorom moje sobe.

Do jutros je ovo bio London, Sarajevo

ili ulica u Zemunu ispunjena snjegom,

u kojoj lebdiš, prijateljice,

kao na Chagallovoj slici;

što je bilo posle '65?

Ili Berlin.

olovan, mokar, rastopljen.

Kao da su promjenili kulise-

više ne znam gdje se nalazim.

Na kojem jeziku traziti kruha,

naručiti razgovor, prepoznati zastavu, platiti hotel.

Talijanski restoran- rumena kapelica

sa losom glazbom

i u toplini.

Na kojem jeziku "dobro jutro",

na kojem jeziku "laku noć, majko"?

Sa rukama punim novca,

koji se neda mjenjati,

koji nitko ne prima,

ali uvjek se od nečega živi,

od nečega umire i uskrsava.

Ti provodiš sporednim prolazom

i daješ mi malo ljubavi

pri ružnoj rasvjeti,

i kažeš prijateljima da sam stranac.

Koliko još dana ovako;

ne znam otputovati i ne znam reći,

ne znam ljubiti, čitati, slušati vjesti.

Samo se ruka neke glazbe obrće u mom trbuhu

i more diše

hrabreći me kada se približava.

Jedan šlager mi dočarava

domovinu, oca, mrtvog prijatelja.

Kratka udobnost tvog poljupca i vina,

a onda opet:

kamo bez isprava,

bez novca za taksi,

bez znanja jezika u tišini

pod neprovidnom opnom neba

nategnutom nad mojim vidom,

sluhom i srcem.

Odljeteti, probiti se.

Odlazi se trajektom pa mostom,

pa jedrenjacima u magli.

Progovori, draga moja,

ručajmo zajedno, čitaj mi nesto

i ne idi bez odgovora,

jer već je manje zraka

izmedju ovih kuća koje se vrte,

a koje su mi tako poznate, tako moje,

i svakog trenutka skoro, skoro.

Ovaj je čovjek sličan mom bratu,

ovaj meni,

ovo djete je, možda, moja kćer.

Vlak samo što ne stigne,

taj jezik samo što ne progovorim,

ali ništa od toga.

Treba li odustati ili čekati

dok nas ne prepoznaju,

dok se ponovo ne promjene slike

i budemo kod kuće sami od sebe,

ili nikada više...

                  Arsen Dedić, iz zbirke "Brod u boci"

[Jelena]

jao , kakva pesma...divno...

[Old School]

Me and Bobby McGee

Busted flat in Baton Rouge, waiting for a train

And I's feeling nearly as faded as my jeans.

Bobby thumbed a diesel down just before it rained,

It rode us all the way to New Orleans.

I pulled my harpoon out of my dirty red bandanna,

I was playing soft while Bobby sang the blues.

Windshield wipers slapping time, I was holding Bobby's hand in mine,

We sang every song that driver knew.

Freedom's just another word for nothing left to lose,

Nothing don't mean nothing honey if it ain't free, now now.

And feeling good was easy, Lord, when he sang the blues,

You know feeling good was good enough for me,

Good enough for me and my Bobby McGee.

From the Kentucky coal mines to the California sun,

Hey, Bobby shared the secrets of my soul.

Through all kinds of weather, through everything we done,

Yeah Bobby baby kept me from the cold.

One day up near Salinas,I let him slip away,

He's looking for that home and I hope he finds it,

But I'd trade all of my tomorrows for one single yesterday

To be holding Bobby's body next to mine.

Freedom is just another word for nothing left to lose,

Nothing, that's all that Bobby left me, yeah,

But feeling good was easy, Lord, when he sang the blues,

Hey, feeling good was good enough for me, hmm hmm,

Good enough for me and my Bobby McGee.

[jimmy]

Jedna veoma moja omiljena lepa simbolicna uspavljujuca pesma. Obozavam da je slusam kada putujem negde nocu, pred spavanje ili kad ne mogu da zaspem (posle pesme zaspem) ili kad si u nekom tripu ... ma

Gogol Bordello - Through the roof and underground

When there's a trap set up for you

In every corner of this town

And so you learn the only way to go is underground

When there's a trap set up for you

In every corner of this town

And so you learn the only way to go is underground

When there's a trap set up for you

In every corner of your room

And so you learn the only way to go is through the roof

Through the roof, underground

And as we're crossing border after border

We realize that difference is none

It's underdogs who, and if you want it

You always have to make your own fun

And as the upperdog leisurely sighing

The local cultures are dying and dying

The programmed robots are buying and buying

And a psycho load of freaks they are still trying trying

And as the boy scouts learn to read between the lines

The silver rabbits hop between their fathers' lies

And boy scouts ask "Where? Where do they go?"

They go to the country that they only know

Just like their meanings they lay between the lines

Between the borders their real countries hide

The strategigo's saw their advertise

Their strategy of being is one of in-your-face disguise

Through the roof! And underground!

Through the roof! Underground!

[gosn.shofershajbna]

The Sonics-Have love will Travel

Mnogo dobra pesma,obavezno poslusati.

[Acketa]

Evo još malo Arsena.

Ovo je vrlo čudan, mada i interesantan pogled na gradove:

Ne volim gradove

Ne volim gradove

sa slavnom prošlošću

razglednice Venecije i Praga

gde se oko moje duše kupi

nostalgija, zaraza i vlaga

Ne volim gradove

teška kiša pada

u otrovnoj vodi, temelji im gnjiju

moje srce ne može da svlada

Budimpeštu, Beč i Opatiju

Ne volim gradove

ni nadohvat moru

misterij ulica Trogira i Rima

ja se tamo pomirim sa smrću

jer je lepša i lakša u njima

a volim gradove

nove, bezimene

u kojima se jutros kamen melje

koji ružni ustaju iz blata

da udare vlastite temelje

i volim gradove

same, bez porekla

koji su još uvek u skelama, ništa

razliveni beton, kreč i daske

tajanstvena noćna gradilišta

i volim gradove

što neucrtani

na kartama sveta ne miruju

i koji se prvi put večeras

sa životom strasno dodiruju

Arsen Dedić

[Lazar]

 Haha, tek sad videh ovu poslednju pesmu Ima smisla, taj doživljaj gradova... Drevni gradovi pomalo "pritiskaju" svojom istorijom. Sudeći po ovome, Arsen Dedić bi se odlično osećao u Biškeku, Ulan-Batoru, itd... A nedavno sam negde čuo da su u Južnoj Koreji napravili čitav jedan grad - od nule

[Behemot]

Jedna veoma moja omiljena lepa simbolicna uspavljujuca pesma. Obozavam da je slusam kada putujem negde nocu, pred spavanje ili kad ne mogu da zaspem (posle pesme zaspem) ili kad si u nekom tripu ... ma

Gogol Bordello - Through the roof and underground

When there's a trap set up for you

In every corner of this town

And so you learn the only way to go is underground

When there's a trap set up for you

In every corner of this town

And so you learn the only way to go is underground

When there's a trap set up for you

In every corner of your room

And so you learn the only way to go is through the roof

Through the roof, underground

And as we're crossing border after border

We realize that difference is none

It's underdogs who, and if you want it

You always have to make your own fun

And as the upperdog leisurely sighing

The local cultures are dying and dying

The programmed robots are buying and buying

And a psycho load of freaks they are still trying trying

And as the boy scouts learn to read between the lines

The silver rabbits hop between their fathers' lies

And boy scouts ask "Where? Where do they go?"

They go to the country that they only know

Just like their meanings they lay between the lines

Between the borders their real countries hide

The strategigo's saw their advertise

Their strategy of being is one of in-your-face disguise

Through the roof! And underground!

Through the roof! Underground!

Ej, bravo!

Gogol Bordello je jedan od mojih omiljenih bendova.

Evo još jedna pesma od Eugena Hutza, ciganina lutalice:

Gogol Bordello - Nomadic Chronicle

Back when I was young and crazy, as they say,

But sure, I worked pretty hard, yeah.

Stole some money from my mom, and I hit the road to Leningrad.

I get stopped on the next train stop, in the middle of rural Ukraine.

This is how it's all begun,

And I will tell this story of a true rebellion.

Hoya hoya hoya

Hoya paranoia.

(enough paranoia.)

Maybe I'm a man who is propelled,

Spinning circles of his doom.

Or maybe I'm just paranoid,

placed by the lord in this room.

And a bottle will always be my cover.

All of your eyebrows, will you please untie.

And if there's any room for a Roma,

What else is there left to romanticize?

Hoya, hoya, hoya

hoya paranoia

This is only when I'm drunk,

Or do I see things any clearly?

It's just like when one is dyslexic.

Whatever, I will stay discivil!

Hoya hoya hoya

hoya paranoia.

http://www.youtube.com/watch?v=RKiq_cSxYkM

[Acketa]

Naleteo sam na ovu pesmu večeras.

Ova je malo više emigrantska, ali opet i putnička:

    Hljeb

                     

      Parobrod spreman. More se koleba.

      Posljednji plamen na zapadu trne;

      Suton se rađa i s' jesenjeg neba

      Polako pada na hridine crne.

      Paluba puna. Ruke uzdignute

      Pozdrav šalju i rupcima mašu.

      U mnoštvu ovih vidim čeljad našu,

      Naslonili se na pervaz pa ćute...

      Zemljaci moji, dokle ćete, dokle?

      "Tamo daleko! Jer nas usud prokle

      I na nas pade tvrda tuča s neba..."

      A zar vam nije zavičaja žao?

      "Žao je brate... Bog mu sreću dao...

      No hljeba nema... Zbogom! Hljeba... hljeba..."

      Aleksa Šantić

[lithobrowser]

Malo je offtopic, al tolko sam se od prekjuče navukao na pesmicu, da ne mogu da odolim :

.

Highlight :

Koliko je dobro Slobi Mićiću

samo reci gde, on kaže 'Tamo ići ću'

[Lazar]

  Pesmica je fantastična! I ja je preporučujem

[nepoznata]

.... Sailing

Takes me away

To where I've always heard it could be

Just a dream and the wind to carry me

And soon I will be free...