Iz klepetavog polusna budi me zvuk razglasa. Utrnuta noga odbija da se pomeri, a krmeljive oči polako se privikavaju na prve naznake dnevne svetlosti. Voz juri preko tankog kopnenog spruda koja spaja grad u laguni sa kopnom... Oko nas more, a u daljini, u ružičastoj svetlosti, obrisi kupola grada na vodi. Iz mora izranja poslednja stanica - Venecija Santa Lučija.
Venecija ranom zorom i Venecija preko dana, dva različita grada. Sa stanice, pa preko mosta, ulazim u najveću pešačku zonu na svetu, lavirint uličica ispresecanih kanalima. Mali đubretarski brodići, sa neobičnim kukama, grabe specijalne kontejnere, iza škriputavih žaluzina pomaljaju se čupave prosede glave, dok su neki vredniji starosedeoci već sa cegerima krenuli u jutarnji pazar. Uz huku brodske sirene, sunce izlazi nad ostrvom San Giorgio... Zvuk crkvenih zvona se oglašava u kanonu, iz uličice za koju sam mislio da je slepa, izbijam na veliki trg prepun dece, koja uz neverovatnu graju polako ulaze u školu. I opet kaldrma, pa most, pa trg, pa ups – ćorsokak, nazad na most, pa levo, pored riblje pijace, koja se polako puni raznim morskim nemanima, uz budno oko proždrljivih galebova... A Grad se već probudio, jedini vid javnog prevoza – bučni brodići zvani vaporeto, skupljaju ljude po stanicama duž kanala. Najveći od svih, Kanal Grande, vodena serpentina koja seče grad po pola, već podseća na auto-put. Gondolijeri polako glancaju svoje lakirane crne barke sa jarko crvenim sedištima, koje su oličenje romantike, a meni deluju pomalo neukusno. Bune se, kažu da od kako se progustio saobraćaj na Kanalu Grande, više ne mogu da veslaju kako treba, malo-malo pa ih zanese neka lađa, gliser ili vaporeto... I sa vode opet u lavirint uskih uličica, sad već sa par zbunjenih, bunovnih putnika, turista, koji pokušavaju da uz pomoć mape dođu do željene lokacije... Uskoro će shvatiti da je od toga slaba vajda, jer bi krivudave ulice i sveprisutnost vodenih barijera u vidu kanala, zbunile i najiskusnijeg navigatora, pa je najbolje prepustiti se lutanju – čovek se uvek iznenadi gde ga je dovela već navodno poznata ulica. Grad dušu dao za skitnju! A pre ili kasnije, nabasa se na putokaze, koji su mudro postavljeni na bitnijim mestima, a bez kojih bi, jedini lek bilo klupče kanapa ili mrvice hleba, uz nadu da nećete nabasati minotaura ili zlu vešticu u kućici od čokolade.
Otkako su ljudi, pred najezdom Huna potražili utočište u lagunama Jadrana, počela je borba sa morem. U plićake između stotinjak ostrvaca pobodeni su drveni šipovi, na kojima su počele da se zidaju prvo kućice, a zatim palate, crkve i trgovi. Ovaj centralni deo grada podeljen je na šest oblasti, po tri sa svake strane Kanala Grande, koji igra ulogu glavnog bulevara: sa severne strane su Kanaređo, Kastelo i San Marko, a sa južne San Polo, Dorsoduro i Santa Kroće. Kuće su označene samo brojem, tako da se adrese sastoje samo od oznake kvarta i broja. Tek su nedavno, radi turista, uvedene neke oznake ulica, jer bi bilo prilično mukotrpno naći npr hotel. na adresi San Polo 3234. Zanimljivo je i da se jedino ovde trg ne naziva piazza, nego campo (polje), tako da je Venecija puna polja, a ima samo jedan jedini trg, i to glavni - piazza San Marco.
Oko ovog centralnog arhipelaga, raštrkano je još sijaset naseljenih ostrvaca, do kojih se moze stići samo vaporetom ili privatnim čamcem. Na najdaljem ostrvu, močvarnom Torčelu, uzdiže se ogromna i drevna vizantijska crkva, a odmah preko je Burano, ribarsko ostrvce, carstvo šarenih kućica, pravi raj na zemlji. Najbliži Veneciji je Murano, čuveno „staklarsko“ ostrvo, na kome se vekovima ljubomorno čuvala tajna pravljenja ogledala. Ovakav grad je bio praktično neosvojiv, jer ga je plitka laguna puna ostrvaca štitila sa svih strana, pa nije ni čudo što je Venecija gospodarila Jadranom više od pola milenijuma i bila jedna od najmoćnijih mediteranskih sila skoro čitavih hiljadu godina. No, kad je u doba velikih otkrića, trgovina sa istokom zamrla, moć Venecije je opala. Početkom XX veka, napravljen je veliki nasip koji je spojio centralna ostrva sa kopnom. Turizam je počeo da cveta, a grad, usled podizanja nivoa mora polako da tone... No, tehnologija je tu da pripomogne: Ideja je, zapravo, da se formiraju specijalne pokretne brane koje bi štitile grad od poplava, a pritom ne bi menjale strukturu lagune. Projekat je nazvan MOSE (Modulo Sperimentale Elettromeccanico), poput velikog biblijskog proroka koji treba da „razdvoji more“ i donese spas.
Sunce je već visoko, a ulice ka starom mostu preko velikog kanala su krcate trgovcima. Svi bi želeli da se slikaju na čuvenom Rialtu, jedva se probijam kroz rulju Amerikanaca i hitam ka trgu Svetog Marka. Kažu najlepši trg na svetu... Velelepna crkva Svetog Marka, papazjanija stilova, a na počasnom mestu, tačno iznad ulaza, konji Svetog Marka, koje su venecijanski krstaši elegantno ukrali sa carigradskog hiprodroma, prilikom velike pljačke čuvene prestonice istoka. Sreća da su se „vitezovima časnog krsta“ ovi konji dopali, jer je većinu ostalih zlatnih i bronzanih statua zadesila sudbina pretapanja, radi lakšeg transporta i preprodaje. A u crkvi, savršeni zlatni mozaici (mada ne lepši od ravenskih!), i još jedan rezultat velike pljačke: mošti Svetog Marka, koje su takođe časni vitezovi ukrali iz Aleksandrije, prethodno razvalivši sarkofag maljevima... Odmah pored crkve – centar moći – Duždeva palata i tamnica, povezane malim Mostom uzdaha, sa koga su osuđenici poslednji put mogli da bace pogled na ovaj svet. Kod mosta mi je došlo da izdahnem, jer je bio okružen nekakvim užasnim reklamama za automobile, za koje je verovatno basnoslovno plaćeno. A na prolazu ispred, tolika masa pomahnitalih škljocača, kao da se svakog časa očekuje da se na mostu pojavi neka čuvena filmska zvezda ili, u najmanju ruku, predsednik države! Sa druge strane trga, sahat kula, tornjevi, velika barokna palata... Sve u svemu, lepo, ali ja sam ipak imao želju da što pre pobegnem u zabačenije krajeve sa one strane kanala Grande, u rustični Dorsoduro, i da nakon besomučnog lutanja po dokovima, dočekam veče uz espreso u nekom lokalnom kafeu na trgu pored jedne nepoznate, ali neverovatno velike crkve.
|

Pozivamo vas da podelite utiske i pridružite se diskusijama na našem forumu.
—
Sav rad u Klubu putnika je volonterski, a sav eventualni prihod investira se u troškove sajta, konkursa, knjiga, putničkih kuća i drugih projekata. Podržite nas skromnom redovnom donacijom na sajtu Patreon i tako nam omogućite da uradimo još više.