"Ovih smo dana imali u Mostaru zanimljivog ustašu, ženu-muškarca, Zejnu-Ragiba Čelebića. Zejna-Ragib Čelebić iz Bijele kod Nevesinja, surađivala je cijelo vrijeme među ustašama. Zejna Čelebić je kći pokojnog Džulbega. Ona sada živi kao muškarac. Kada su joj bile tri godine, obukli su joj muško odijelo, dali ime Ragib i od tada se ona ponaša kao pravi muškarac. U kući je ona jedini "muški" domaćin, jer nema više muškaraca.
Fizionomija njena već se izmijenila, a lice joj dobilo grube crte muškarca tridesetih godina, tako da na prvi pogled niko ne bi mogao ni pomisliti da pred njim stoji jedna žena. Neki poznanici Ragibovi - moramo ju i mi tako nazvati - upozorili su me na okolnosti, da je ona neposredno nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske aktivno surađivala u ustaškom pokretu. Tu me stvar zanimala, te sam našao ustašu Zejnu-Ragiba i stupio s njim u razgovor. Čudna je to pojava. Pravi pravcati muškarac!
U razgovoru upotrebljava za sebe uvijek muški rod. Tek u njezinim pokretima i hodanju ima nečeg ženskog. Te "ženskosti" međutim ne može primijetiti onaj koji je pobliže ne poznaje.
Na prsima rado nosi znakove, tu je Poglavnikova slika, Hitlerov kukasti križ i hrvatska trobojnica. Na pitanje zašto nosi Hitlerov znak, odgovorila mi je nekako kao da se čudi što joj se postavlja takovo pitanje. “Donio sam ga iz Zagreba”, glasio je odgovor ustaše Zejne-Ragiba. “Ja ga volim, pa ću ga i nositi. A ovo je ustaška trobojka", nastavlja pokazujući trobojnicu i naglašujući ponosito svaku riječ.
"Za cijelo vrijeme dosada bio sam ustaša. Pratio sam gospođu Anku Čačić iz Gospića, doveo sam je iz Kalinovika svojoj kući, gdje je ostala mjesec dana s mojom majkom. Kada su se prilike popravile, odveo sam je njenoj kući. Ona je na povratku plakala i zahvaljivala se, a vallah bir, umalo da i ja nisam za njom zaplakao".
Na pitanje zašto je obukao muško odijelo, odgovorio nam je da je njegova majka imala nekoliko kćeri, pa su zato njega obukli tako, da im bude domaćin u kući.
Primjetih mu na ruci vjenčani prsten. Na upit zašto ga nosi, je li možda oženjen ili zaručen, odgovorio mi je da nije, ali da voli žensko. Voli mnogo ašikovati, samo ne voli žena koje se njemu same nameću i onih koje imaju gole noge. On sam bira i nitko ne može na njega utjecati.
Neobično je privržen svojoj obitelji. Stalno pripovijeda o svojoj sestri u Skoplju, o njenoj djeci, o svojoj drugoj sestri, o majci i rođacima i najedanput oduševljeno uskliknu: "Moj život, mladost, sreća, bogatstvo i sve moje pripada mojoj obitelji!"
Domaćin je već 15 godina i za njegovog domaćinstva nikada se u kući ma u čemu nije osjetila oskudica. Svi se osjećaju sasvim dobro. Neće da prizna da ne brije brade. Kazuje kako ima britvu i aparat za brijanje i da se brije tjedno dva puta. Međutim brade nema, ali ju je izgleda izazvao čestim brijanjem. Opet prelazi na žene, pa veli: "Volim ti ih, brate, malo dirnuti. Imao sam jednu u Jablanici, jednu u Trebinju i svugdje, kamo god dođem, nađem curu... Volim cure bistre, inteligentne i uredne. Ne volim kad puno namiguju i kad stežu tijelo".
U Nevesinju se svi prema njoj ili njemu ponašaju kao prema dobrom kuće domaćinu i poštuju ga. Očevu pušku, koja mu je ostala prije više godina, dobro čuva i ako uzmogne, sačuvat će je do kraja svog života.
Voli sve Hercegovce, poštene i radine ljude, voli čitavo svoje selo i sve bi dao za njihovo dobro. Svoj govor završuje, da će čitav svoj život posvetiti dobru svoje obitelji i svoje majke, a kad mu se pruži prilika, moguće da će se i 'oženiti'."
--
Tekst objavljen u Sarajevskom Novom Listu 22. 08. 1942, koji se nalazi u vlasništvu Historijskog arhiva Bosne i Hercegovine. Bio je izložen u toku izložbe Damira Imamovića pod nazivom "Sevdah, umjetnost slobode" u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu 2015. godine.
