Posted November 17, 2013 Okej, možda je neko ponosan na srpsku kulturu. Ali kultura kojoj pripadamo mnogo je šira od nacionalih granica Srbije (ma gde se one tačno nalazile), i od granica srpskog jezika (ma šta se pod tim podrazumevalo). Ako iz "srpske kulture" odstranimo sve ono što nisu stvorili "etnički Srbi" (šta god to značilo), šta će tačno u toj kulturi ostati? Slovo ljubve? Narodne nošnje iz Mačve? Nažalost, neće ostati Slovo ljubve, jer alfabet nisu izmislili Srbi, kao ni mastilo ni hartiju. A bojim se da ćemo se loše provesti i sa narodnim nošnjama, jer smo i tehniku izrade i obrade tkanine takođe drpili od starijih kultura. Lazare, ako ovaj rezon primeniš na bilo koji narod u svetu, odvešće te do istog - malo je toga zaista autohtonog u bilo kojoj kulturi, jer su uticaji i mešanja prisutni čak i u najzatvorenijim kulturama, kao što je recimo kineska bila dugo vremena. Iskreno, ne mislim da je taj način razmišljanja dobar jer vodi u potpuno negiranje nacionalnog čak i u onim lepim smislovima koje nacionalno podrazumeva. Verujem da na svojim putovanjima i kad ugošćavaš putnike na pitanje odakle si, odgovaraš da si iz Srbije. I da većina razgovora u slučajnim susretima s drugim putnicima započinje upravo pitanjem: Odakle si? Znači, to nešto znači većem delu sveta. Znači neko svrstavanje, orijentaciju, smeštanje u neki okvir neke granice. Znači i kada se ispotavi da taj neko zna gde je Srbija i da je bio tamo, pa kaže da mu je bilo lepo i da voli srpski narod ili zemlju ili kuhinju ili štagod. I zaboli kad kaže da ne voli jer ima loše iskustvo. Jedna od posledica aristotelovske logike, na kojoj počiva naš, zapadnjački način razmišljanja, jeste mišljenje kroz kategorije. A kategorije podrazumevaju grupisanje. Ono pak rezlutira generalizacijama. Tako se i zato dešava da govorimo o 'turskoj/iranskoj gostoljubivosti', 'kineskoj alogičnosti' i tome slično. Sigurna sam da ni ti prvi ne govoriš 'svi ljudi u Turskoj ili Iranu bili su veoma ljubazni i gostoljubivi', nego kažeš "Turci/Iranci su me svuda lepo ugošćavali". I nijednog trenutka ti, sasvim sigurno, ne pada na pamet da tom rečenicom podstičeš, recimo, turski nacionalizam. Dopadalo se to nama ili ne, mi ćemo uvek prvo biti pripadnici jednog naroda pa tek onda svetski građani, kosmopolite ili šta već. Nalazim da objašnjenje 'slučajnosti' rođenja u nekoj zemlji nije relevantno u ovoj priči, jer slučajnost je i polno pripadanje, pa nikad nećeš i ne možeš da zanemariš to da si muškarac ili žena jer te to naprosto polno opredeljuje i od toga ne možeš pobeći šta god bilo tvoje potonje seksualno opredeljenje. To da si čovek, ne pripada istoj kategoriji kojoj pripada polno određenje. Analogno tome, biti čovek prema drugima, ne anulira to da si ti i dalje pripadnik svog naroda. Rekoh gore, čula sam da je u Srbiji užasan pritisak svih medija u vezi sa srbovanjem, pa sam čak i na ličnom primeru doživela da me neki od prijatelja proglase anti-Srpkinjom jer u blogovima često kritički potkačim neke negativne stvari i pojave u našem narodu i zemlji. S druge pak strane, kao potpuno druga krajnost, stoje oni koji negiraju bilo šta srpsko i koji su, da karikiram, prosto alergični na "s" od srpskog. Nekako mi je ovo tvoje komentarisanje mnogo blizu potonjoj grupi. Kod sebe primećujem da mi takođe smeta sve što 'miriše' na velikosrpski stav, pa me je otud, a to sam i objasnila, naziv Vojinog bloga GlobSerb momentalno asocirao na Šešelja i "Srbi narod najstraiji" tripove. No potom sam pomislila da je to ipak moj lični utisak i verovatno moje upisivanje u tekst nečega čega zapravo nema. I dalje mi to smeta, ali mi ne pravi toliki problem da u celoj Vojinoj ideji i načinu na koji je ralizovana ne vidim prvenstveno ono što je dobro, pozivitno, humano i, stoga, vredno svake pohvale. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted November 29, 2013 To nije mali, već Veliki Voja. Matori, alal vera na ideji i realizaciji, nemam reči. Što se ''nacionalističke'' priče tiče, pamtim reči Laze GNR: Zato sto ako si iz Srbije i odes negde i kazes/pokazes da si iz Srbije bices omalovazavan,ostro kritikovan,da ne kazem skoro popljuvan...od sve vece grupe ljudi koji su na forumu Kluba Putnika Srbije (umesto da pohvale ili podrze te koji putuju). Čudo jedno kako je čovek spakovao misao na pametan način u jednu rečenicu? Mislio sam da sam jedini, a sad vidim i da imam istomišljenike. To je postao izgleda neki trend u Srbiji da pljuješ svoju zemlju, poreklo, identitet i da se automatski naježiš pri pomenu Srbije (ista stvar je i sa religijom)? To primećujem i po medijima. Ako to radiš, onda si vrlo cool, a ako je pominješ u Vojinom kontekstu onda si ''nacionalista, close-minded i slični epiteti''. Da li vi ljudi nekad gledate narode oko sebe, narode na kugli zemaljskoj? Da li se oni sramte što ističu svoje poreklo? Šta mislite, nacionalizam je automatski nešto loše? A šta je onda šovinizam? Ja koliko sam učen, nacionalizam znači ''voleti svoju zemlji i POŠTOVATI DRUGE'' a šovinizam ide u totalno suprotne krajnosti. Da li je loše i šta je loše u tome da voliš svoju zemlju, poštuješ druge i to pokazuješ u svetu? Da li to automatski znači da mi nismo ''građani sveta'' i otvorenog razmišljanja? Ah ta prokleta reč tolerancija, lepog li značenja, ali obesmišljena totalno... Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted November 29, 2013 Gledajući da ne uplićem previše svoje vrednosne sudove, pokušaću da dam genezu ovog sukoba. Pozadina: ja sam '73 godište, dakle direktni sam svedok i "onoga" i "ovoga" vremena, i svega što se u međuvremenu dešavalo. U "onom" vremenu (ex-Yu) (jugoslovenski) patriotizam je bilo nešto što se društveno negovalo i sponzorisalo, a lokalniji (posebno nacionalni/etnički) oblici patriotizma su ograničavani i suzbijani, a njihovi akteri politički sklanjani ili proganjani. Krajem osamdesetih, nacionalizmi su oživeli, država se raspala, a sve bivše republike su civilizacijski i ekonomski unazađene decenijama. Dominantni (tj. najglasniji) oblik nacionalizma devedesetih bio je onaj ekstremni, šovinistički i primitivni, u srpskom slučaju oličen u formi polusveta sa šajkačama, kokardama, Slobinim, Mladićevim i Šešeljevim bedževima, ljudskim talogom na vlasti poput Karadžićeve ili Miloševićeve klike, te ideološkim nazadnim akademicima tipa Ćosića, Crnčevića i sličnih. Svaka akcija izaziva reakciju, te je u oslabljenom, levo-liberalnom delu društva takođe došlo do ekstremizacije stavova, prema kojima je svaki nacionalizam ujedno i šovinizam, te je inherentno zlo kojeg treba unapred odbaciti; svi oni koji vole da dignu tri prsta, okače zastavu, zaigraju kolce i tome slično zarad nevinog derta, unapred su sumnjivi, negatori Srebrenice i zagovornici granica Ka'lovac-Ka'lobag-Vi'ovitica. Svako se iskreno izražavanje patriotizma ili umerenog nacionalizma doživljava kao sramotno i anticivilizacijsko. Ovaj sukob zapravo nikad nije razrešen, jer niti su nacionalističke snage potpuno poražene i lustrirane petog oktobra, niti su se navodni prozapadni liberali nešto proslavili svojom potonjom vladavinom. Umesto katarze, politička scena se razvodnila u prazan populizam. Ali, da se vratim iz političkih u socijalne vode: tolerancije nikada nismo imali napretek, a usled događaja od poslednjih dvadeset godina imamo je sve manje (trenutni slučaj lokalnih rasističkih protesta protiv azilanata samo je jedna ilustracija toga). Tako je danas i u "prvoj" i u "drugoj" Srbiji: prva nas zatvara u nacionalne torove i žmiri na bujanje nasilja "navijačkih" i desničarskih grupa, a druga odbija da prihvati bilo kakvo izražavanje nacionalnog kao ipak jednu prirodnu, primordijalnu, pa i simpatičnu ljudsku težnju da negde i nekom plemenu pripada. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted November 29, 2013 BRAVO!!! Ja sam `72. godište, prošao kroz sve ovo što si opisao i priznajem da se u "zarez" slažem sa tobom! Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted November 29, 2013 BRAVO ide samo za sjajan blog, a sve ostalo je bespotrebno filozofiranje koje nema veze sa temom... Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted November 29, 2013 BRAVO za čoveka koji je pomogao drugom čoveku! A i drugi su njemu pomagali - pretostavljam... Sva ostala priča & naglabanja (filosofije, nacionalizmi, amaterske natropologije.. itd) totalno nebitni... BTW: godina prozzvodnje 1950. (a i to je bez veze sa temom - ali "'ajd' da i ja lupnem" ) Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted November 29, 2013 i zagovornici granica Ka'lovac-Ka'lobag-Vi'ovitica (jes' da nema "r" u nazivu,al) Zaboravio si Ogulin. Uglavnom,slozio bih se da je svako izjednacavanje nacionalizma sa sovinizmom bezveze. Kad neki Japanac dodje ovde,za ocekivati je da ce reci "Ej,ja sam Japanac" (ili "Ja sam iz Japana").Jel on time nacionalista?Bezveze. Al cim kazes (pa makar i na drugom kraju sveta!) "Ja sam Srbin" ili "Ja sam iz Srbije" to odmah ne valja.Bezveze. @Tales: Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted December 26, 2013 Malo sam se isključio sa foruma, pa tek sad vidim šta je Dule napisao. Potpuno se slažem, i dodao bih da mi nije drag ni jedan, ni drugi ekstrem. Nemam ništa protiv pominjanja Srbije u smislenom kontekstu, ali mi se čini da je pominjanje Srbije kao takve, bez ikakve pozadine, ili samo uz neki kliše o "tradicionalnoj srpskoj gostoljubivosti" (naježim se svaki put kada neko to izgovori), sasvim besmisleno, a pomenuti sajt/projekat, o kome je ova tema, radi upravo to. Ako želi, neka im recituje epske narodne pesme, neka im pušta izvornu muziku itd. Kada smo, 2009/10, putovali po Africi, mi smo imali CD na koji smo snimili fotografije Srbije, muziku, i prevode kraćih komada naše poezije i proze na engleski, itd, i to smo delili ljudima koje smo upoznali. To je, za mene, smisleno promovisanje svoje zemlje: promovisanjem kulture. Sve ostalo, mi smo dobri ljudi, mi smo gostoljubivi, sve su to prazne tlapnje. Ako želite da radite nešto smisleno, morate se potruditi i dobro razmisliti o tome što hoćete da uradite, a onda zasukati rukave i napraviti ono što ste smislili. Što se nacionalizma tiče, jasno mi je da je svako deo naroda iz kog je potekao, mada je dosta teško definisati "narod", ali i dalje ne shvatam zašto bi trebalo voleti pripadnike svog naroda više nego bilo kog dobrog čoveka. I zašto bi trebalo ceniti tekovine svog naroda više nego bilo koje dobre tekovine. Planeta je i tako mala, okolo je zastrašujući prazan prostor, ogroman, okrutan, meni je prosto neverovatno da neko može ozbiljno da se busa u grudi zato što je rođen na jednom deliću te planete, a ne na drugom Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted December 26, 2013 Što se nacionalizma tiče, jasno mi je da je svako deo naroda iz kog je potekao, mada je dosta teško definisati "narod", ali i dalje ne shvatam zašto bi trebalo voleti pripadnike svog naroda više nego bilo kog dobrog čoveka. I zašto bi trebalo ceniti tekovine svog naroda više nego bilo koje dobre tekovine. Ако не замерате, ја не видим зашто би ово двоје искључивало једно друго. Да искарикирам, као што ценим Ван Гогове слике, тако ценим и успех мог детета које је успело да тражи ношу уместо да посао одради у пелене. Planeta je i tako mala, okolo je zastrašujući prazan prostor, ogroman, okrutan, meni je prosto neverovatno da neko može ozbiljno da se busa u grudi zato što je rođen na jednom deliću te planete, a ne na drugom Планета је огромна, пробај да купиш један станчић па ћеш видети колико кошта 60 квадрата планете Земље По мени је поштовање сопственог идентитета део поштовања људског бића уопште. Сви ми имамо свој идентитет, који је такав какав је, који подразумева одређене претке, одређене родитеље, одређену браћу и сестре, место порекла или живљења, језик, историју, културу, обичаје, фолклор, архитектуру, религију... и једноставно, ако све то поштујемо код других, што је ваљда дифолт, нема разлога да то не поштујмо код себе. Не зато што смо ми бољи од неког другог, већ баш напротив, зато што нисмо гори. Зато што је сваки идентитет вредан поштовања. И зато што ми је нелогично да поштујеш туђи идентитет, а не и свој. То не значи да је он савршен или да га не треба развијати, како би рекла моја пријатељица, француски сељак је измислио 300 врста сирева, српски само две, са длакама и без, зависно где се држи. По мени је поштовање свог идентитета, а и било чијег другог, афирмација принципа постојања наспрам принципа непостојања - поштујеш само то што неко јесте, и све оно што је он или његова група успела да створи током времена. А велики део тога што неко јесте је дато местом или породицом рођења. Ја кад волим свој идентитет, волим своју породицу, своје рођаке, комшије, претке који су успели да пронесу живу главу и потомство кроз векове, све оно што је наше. Где то наше није искључиво "наше" - рецимо муслиманску севдалинку волим као да је моја, далматинске клапе не могу очима да видим. И знам да сам теоретски могао да се родим било где, да имам и боље родитеље и бољу земљу... а можда и нисам могао. А и да јесам мога, ово ме допало. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted December 27, 2013 Uh, ova diskisija me podseti na jednu "mudrost": Pobiše se dvojica zbog ćirilice i latinice.... Kod sudija za prekršaje - potpisaše se palcem... Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted December 27, 2013 Ja mislim da u Srbiji postoji problem u tome što i jedna i druga strana (patriotska i evropska, prva i druga Srbija, nacionalstička i stranoplaćenička... nazovimo ih kako-god) daju prevelik značaj ovoj zemlji, narodu, sunarodnicima, sugrađanima i komšijama, mnogo veći nego što oni zapravo imaju na svetskoj sceni. Kad vidite vest da je neki Srbin uradio nešto loše, odma se dižu ''Evropljani'' i kukaju kako smo na lošem glasu sa njihovim iritirajućim komentarima tipa: ''Ovo ima samo u Srbiji'' ili ''Ovo samo Srbinu može pasti na pamet''. Kad je u pitanju nešto dobro, neki sportski uspeh npr, naši sunarodnici koji su pobedili nekog se dižu u nebesa, njihovi protivnici se pljuju do iznemoglosti itd. KAd se sastaju dva strana fudbalska kluba, više se priča po novinama o Srbima koji u njima igraju nego o samoj utakmici. Realnost je mnogo manje dramatična. Oni ljudi koje zanima Srbija, njena istorija, običaji itd će se sami raspitati o njoj, čitati knjige, tražiti na netu. Oni koje na zanima Srbija neće znati ništa o njoj pa makar im svakodnevna predavanja držao konzorcijum sastavljen od: Vuka Karadžića, Tesle, Karađorđa i Novaka Đokovića sa sve srpskim specijalitetima na stolu po receptima Pele i Vokija Kostića i čašicom rakije ispečene od strane našeg predsednika. Ono što eventualno može da navede nekog stranca da se zainteresuje za Srbiju, njenu dramatičnu istoriju, mentalitet, kuhinju i rakiju je to da upoznaju neku zanimljivu osobu koja živi u Srbiji, da se sa njom sprijatelje, u nju zaljube itd. Pa sad vi vidite, ako vam je jedini cilj da svoju zemlju predstavite na lep način, da li vam se isplati da trošite svoje vreme na dosadna predavanja o svojoj zemlji ili da pričate o sebi, svojim delima, manama, vrlinama i svojim zanimljivim iskustvima. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted December 27, 2013 "И зато што ми је нелогично да поштујеш туђи идентитет, а не и свој." Nije mi baš jasno na koga se ovo odnosi. Ja sam napisao da ne vidim zašto treba tekovine svog naroda poštovati VIŠE nego tekovine nekog drugog naroda. Nisam napisao: "Treba poštovati tekovine drugih naroda, a svog - molim vas, to nikako!" Na kraju krajeva, šta mi već godinama stoji kao potpis ovde na forumu? A znate li ko je to napisao? Tako je, ne znate, jer niste pročitali tu tekovinu svog naroda, koja, kao i ostale tekovine koje nisu u obaveznoj školskoj lektiri, skuplja prašinu po bibliotekama. O sintagmi "muslimanska sevdalinka" bolje da ne počinjem, al' šta ću kad mi šejtan ne da mira pa moram da pitam. Kako to pesma može imati veru? Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted December 27, 2013 "И зато што ми је нелогично да поштујеш туђи идентитет, а не и свој." Nije mi baš jasno na koga se ovo odnosi. Ja sam napisao da ne vidim zašto treba tekovine svog naroda poštovati VIŠE nego tekovine nekog drugog naroda. Nisam napisao: "Treba poštovati tekovine drugih naroda, a svog - molim vas, to nikako!" Na kraju krajeva, šta mi već godinama stoji kao potpis ovde na forumu? A znate li ko je to napisao? Tako je, ne znate, jer niste pročitali tu tekovinu svog naroda, koja, kao i ostale tekovine koje nisu u obaveznoj školskoj lektiri, skuplja prašinu po bibliotekama. Ок, признајем да је моје писање било мало превише уопштено. Први разлог би био, како би рекла једна обавезна школска лектира, "из грмена великога лафу трудно изаћ није". Други - под условом да код неког постоји неки осећај припадности или заједништва - јер је то твој народ. Мораћу опет да то упоредим с породицом - дражи ти је успех рецимо твог детета који је можда и мањи од успеха неког туђег детета, јер је то твоје дете. Е сад, питање је где су ту границе, мислим да нема неких посебних правила, ја нисам нешто одушевљен Новаком Ђоковићем, али ће ми се свидети нпр. отварање неке успешне фабрике у Белој Паланци. Сврху ове примедбе о читању стварно не разумем, откуд Ви знате колико ја и шта читам? И зашто је уопште битно? O sintagmi "muslimanska sevdalinka" bolje da ne počinjem, al' šta ću kad mi šejtan ne da mira pa moram da pitam. Kako to pesma može imati veru? Нисте чули за онај симпатични део становника Босне који су за национално име бирали име своје вере? Ако је баш потребно да се објашњава, севдалинка је углавном део традиције босанског муслиманског градског становништва, нисам мислио на Ацехћане. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted January 10, 2014 Okej, možda je neko ponosan na srpsku kulturu. Ali kultura kojoj pripadamo mnogo je šira od nacionalih granica Srbije (ma gde se one tačno nalazile), i od granica srpskog jezika (ma šta se pod tim podrazumevalo). Ako iz "srpske kulture" odstranimo sve ono što nisu stvorili "etnički Srbi" (šta god to značilo), šta će tačno u toj kulturi ostati? Slovo ljubve? Narodne nošnje iz Mačve? Nažalost, neće ostati Slovo ljubve, jer alfabet nisu izmislili Srbi, kao ni mastilo ni hartiju. A bojim se da ćemo se loše provesti i sa narodnim nošnjama, jer smo i tehniku izrade i obrade tkanine takođe drpili od starijih kultura. Upravo tako. Dodao bih samo da narodi i nacije nisu prirodne kategorije, nego kulturni konstrukti, proizvoljni politički projekti, uglavnom nastali na talasu romantičarskih ideja, propagandom i društvenim inženjeringom, pod palicom nečije moći. Narod nije u krvi i tlu, već u intimnom osećaju svakoga od nas. E sad, zahvaljujući propagandi, takozvanom građenju nacije, školskim programima, romanima, pričama, pesmama, crkvenim i džamijskim igrokazima, strukture moći određene države preuzimaju kontrolu nad tim intimnim osećajem i ljudi počinju da veruju da su Srbi, Mađari, Albanci, da je to nekakva prirodna stvar, i da su samo to i ništa drugo. U pitanju je, dakle, zloupotreba prirodne ljudske potrebe za pripadanjem nekoj zajednici. Neki dan sam pročitao na hrvatskoj Vikipediji, Jugosloveni su umjetna nacija. Bokte, kakva budalaština! Pa svaka je nacija umjetna, jednako i bez razlike, i jedini kriterijum po kome možemo porediti njihovu umjetnost, da ne kažem umetnost, jeste koliko su se uspešno primile u intimni duhovni život neke populacije, koliko su se uspešno uspele politički artikulirati. Srpski i hrvatski identiteti naprosto su se uspešnije primili od jugoslovenskog, najviše zbog religije, ali su i jedan i drugi i treći podjednak rezultat općenitog napora za izgradnjom nacije, a u ime neke moći i sile. Međutim, tu ima jedna zvrčka: zbog jezika koji je isti -- toliko da nijedan ozbiljan lingvista raznoimene južnoslovenske jezike ne smatra različitim -- kultura srpskohrvatskog jezika nužno je jedna kultura. Svaka knjiga napisana na tom jeziku, svaki sajt, svaki blog, pa i ovaj, deo je te kulture, i to nema nikakve veze sa Jugoslavijom, jugonostalgijom i sličnim istorijskim atavizmima i sentimentalnostima, nego sa stvarnom stvarnošću života na Balkanu. Da li to znači da je naša kultura isključivo sprskohrvatska? Ne! Upravo je u tome problem, u ideji da postoje ekskluzivni identiteti. Da ja, ukoliko sam Srbin, ne mogu u isto vreme biti i Vojvođanin, Miteleuropljanin, Balkanac, Ličanin, Mađar, Podunavski Švaba, Ilir, Ciganin, i čime se već ne mogu prozvati silom raznolikih kulturnih uticaja koji su me formirali kao jedinstvenu ličnost. Na popisu, sećam se, terali su me da se nacionalno izjasnim. Mogu li, pitam, da unesem nekoliko odrednica? Ne, kaže popisivačica, samo jednu. E, u tome je problem, i tragedija Balkana, a i jedan od razloga zašto smo se odlučili na promenu imena Kluba: u moći koja svojata i instrumentalizuje kulture. (Naravno, moć ih i stvara, ali jednom stvorene, kulture se razlivaju mimo odnosa moći i najčešće se najbolja dela i nalaze u tim prelazima, valerima, trećim svetovima, ničijim zemljama.) Međutim, mene zanima nešto drugo, nešto važnije. Ta naša kultura, istovremeno i srpska i hrvatskosrpska i južnoslovenska i ilirska i mađarskovojvođanska i austrijskoturskoarapska, a opet nijedna od njih, ta naša predivna, bogata, raznovrsna kultura, bujna, puna harmonije i protivrečnosti, naša dođoška i prečanska i netolerantna i gostoprimljiva kultura, naša trajna i rascepkana kultura, naša kultura monarhije i socijalizma, kultura moderne, baroka i orijenta, kultura katolička, pravoslavna, muslimanska, bogumilska, jevrejska, nazarenska, kultura junaka i ludaka, narodnih pesnika i sakupljača, revolucionara i španskih boraca, idealista i diktatora, naša kultura sarmi, ćevapa, riblje čorbe i paprike, malvazije i rizlinga, kultura sevdalinki, gusala, poskočica i klapa, panka i novog talasa, kultura ćirilice, latinice, arebice i glagoljice, naša tradicija, naš zavičaj, pošto je sve to, gledano iznad i izvan svih odnosa moći, naš zavičaj, tradicija, naša kultura -- zar je ne možemo duboko i patriotski voleti tako bezimenu i beskrajnoimenu? Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted January 10, 2014 Upravo tako. Dodao bih samo da narodi i nacije nisu prirodne kategorije, nego kulturni konstrukti, proizvoljni politički projekti, uglavnom nastali na talasu romantičarskih ideja, propagandom i društvenim inženjeringom, pod palicom nečije moći. Ala bi se Hetiti ili Feničani iznenadili da ovo čuju... Narod nije u krvi i tlu, već u intimnom osećaju svakoga od nas. E sad, zahvaljujući propagandi, takozvanom građenju nacije, školskim programima, romanima, pričama, pesmama, crkvenim i džamijskim igrokazima, strukture moći određene države preuzimaju kontrolu nad tim intimnim osećajem i ljudi počinju da veruju da su Srbi, Mađari, Albanci, da je to nekakva prirodna stvar, i da su samo to i ništa drugo. U pitanju je, dakle, zloupotreba prirodne ljudske potrebe za pripadanjem nekoj zajednici. Iako je nacionalnost u smislu etničke pripadnosti i socijalna i intimna kategorija, jako često je povezana i sa daljim ili bližim krvnim srodstvom a bogme i sa obitavanjem na jednom području i još koječemu zajedničkom. Besmisleno je zbog postojećih manipulacija negirati postojanje naroda, kao i tvrditi da ako je neko npr. Mađar da time nije ništa drugo. Neki dan sam pročitao na hrvatskoj Vikipediji, Jugosloveni su umjetna nacija. Bokte, kakva budalaština! Pa svaka je nacija umjetna, jednako i bez razlike, i jedini kriterijum po kome možemo porediti njihovu umjetnost, da ne kažem umetnost, jeste koliko su se uspešno primile u intimni duhovni život neke populacije, koliko su se uspešno uspele politički artikulirati. Srpski i hrvatski identiteti naprosto su se uspešnije primili od jugoslovenskog, najviše zbog religije, ali su i jedan i drugi i treći podjednak rezultat općenitog napora za izgradnjom nacije, a u ime neke moći i sile. Naravno da nije svaka nacija umjetna jednako i bez razlike. Neke su samo nadogradnja postojanja nekog zajedničkog identiteta, a neke su čisto administrativno uvedene. Da li to znači da je naša kultura isključivo sprskohrvatska? Ne! Upravo je u tome problem, u ideji da postoje ekskluzivni identiteti. Da ja, ukoliko sam Srbin, ne mogu u isto vreme biti i Vojvođanin, Miteleuropljanin, Balkanac, Ličanin, Mađar, Podunavski Švaba, Ilir, Ciganin, i čime se već ne mogu prozvati silom raznolikih kulturnih uticaja koji su me formirali kao jedinstvenu ličnost. Ovo je isto kao reći da ti neko ne dozvoljava da budeš Pera zato što si Uroš. Naravno da nacionalna pripadnost nije jedino što čoveka određuje, ali mi je krajnje šovinistički gledati na nju kao na nešto u startu loše ili isključivo. Na popisu, sećam se, terali su me da se nacionalno izjasnim. Mogu li, pitam, da unesem nekoliko odrednica? Ne, kaže popisivačica, samo jednu. E, u tome je problem, i tragedija Balkana, a i jedan od razloga zašto smo se odlučili na promenu imena Kluba: u moći koja svojata i instrumentalizuje kulture. (Naravno, moć ih i stvara, ali jednom stvorene, kulture se razlivaju mimo odnosa moći i najčešće se najbolja dela i nalaze u tim prelazima, valerima, trećim svetovima, ničijim zemljama.) Ne smatram da sam neki šovinista zato što sam se na popisu nacionalno izjasnio, niti da me određuje isključivo to što sam Srbin samo zato što popisivačici na to pisanje nisam spomenuo da volim istorijske romane, brinete i npr. vlašku muziku, te da smatram da je bogme angloamerička kultura, kakva je da je, na mene imala određen uticaj. To stigmatiziranje ili negiranje nacionalne pripadnosti je smešno, ide se u krajnost s tim. Međutim, mene zanima nešto drugo, nešto važnije. Ta naša kultura, istovremeno i srpska i hrvatskosrpska i južnoslovenska i ilirska i mađarskovojvođanska i austrijskoturskoarapska, a opet nijedna od njih, ta naša predivna, bogata, raznovrsna kultura, bujna, puna harmonije i protivrečnosti, naša dođoška i prečanska i netolerantna i gostoprimljiva kultura, naša trajna i rascepkana kultura, naša kultura monarhije i socijalizma, kultura moderne, baroka i orijenta, kultura junaka i ludaka, narodnih pesnika i sakupljača, revolucionara i španskih boraca, idealista i diktatora, naša kultura sarmi, ćevapa, riblje čorbe i paprike, malvazije i rizlinga, kultura sevdalinki, gusala, poskočica i klapa, panka i novog talasa, kultura ćirilice, latinice, arebice i glagoljice, naša tradicija, naš zavičaj, pošto je sve to, gledano iznad i izvan svih odnosa moći, naš zavičaj, tradicija, naša kultura -- zar je ne možemo duboko i patriotski voleti tako bezimenu i beskrajnoimenu? Nijedna kultura nije isključivo "nečija" - npr "čisto" srpska, već je kombinacija koječega. Ali te kombinacije imaju svoja imena. Pa ako oduzmeš malo hrišćanstva i srednje Evrope, dodaš malo islama i srednje Azije, eto ti turske umesto srpske. Oduzmeš malo srednje Azije dodaš malo Nubije, eto ti egipta, i tako to. Možda da ih obeležavamo brojevima, da se neko ne uvredi? Kultura 1, kultura 2? Koliko god je besmisleno svođenje svega na "nacionalnu pripadnost", mada nisam siguran da to iko normalan igde radi, toliko je besmisleno bežanje od nacije, ili proglašavanje iste za nešto štetno i nazadno. Zloupotrebiti se može sve, najbolji primer je medicina, gde zavisno od količine ista tvar može da bude i lek i smrtonosni otrov. Ali priča da je nacija zauvek kompromitovana... Samo da napomenem da ovde iznosim svoje mišljenje, ne odgovaram isključivo na Urošev post, da ne bude "a gde sam ja to rekao da... ". Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted January 11, 2014 Hvala na komentarima, Relja. Volim kada se diskusija vodi ovako, promišljeno i smirenim tonom Ala bi se Hetiti ili Feničani iznenadili da ovo čuju... Teško je porediti stara plemena i savremene nacije, isto koliko je teško zastupati tezu o kontinuitetu između srednjovekovne i savremene srpske države. Za početak, u tim vremena samo su više kaste bile pismene. Organizacija društva bila je robovlasnička ili feudalna. Teško je reći kako se prosečan Feničanin, Hetit ili srednjovekovni Srbin intimno osećao. Ko zna, možda su u vreme Nemanjića samo plemići govorili našim jezikom? Možda je pučina razgovarala nekim drugim, vlaškim ili albanskim? Pisani tragovi seljaka, radnika i običnih ljudi izostali su, i mi o tome premalo znamo. Bilo kako bilo, i tada je vera u kralja, boga i rod bila izgovor za pokolje u interesu moćnika, isto koliko i danas. Iako je nacionalnost u smislu etničke pripadnosti i socijalna i intimna kategorija, jako često je povezana i sa daljim ili bližim krvnim srodstvom a bogme i sa obitavanjem na jednom području i još koječemu zajedničkom. Besmisleno je zbog postojećih manipulacija negirati postojanje naroda, kao i tvrditi da ako je neko npr. Mađar da time nije ništa drugo. Da je narod vezan krvnim srodstvom uglavnom je mit. Ukoliko, na primer, pogledamo genetske markere današnjih populacija Mađarske i Srbije, videćemo da ne postoji značajna razlika, i jedna i druga "nacija" genetski su veoma izmešane, a udeli pojedinih haplogrupa veoma slični. Nauka kaže da čovek za života ne može zbilja poznavati više od 150 osoba. To je njegovo intimno pleme, njegov majmunski krug. Sve šire od toga su imaginarne zajednice, kako nacije naziva Benedikt Anderson. Ja, dakle, ne negiram postojanje naroda, već ga svodim na subjektivnu kategoriju, na ishod subjektivne percepcije i uverenja grupe pojedinaca. Ako nas se skupi dovoljno koji verujemo da smo po narodnosti Džedaji, i spremni smo da se politički artikulišemo, Džedaji postoje kao narod. Isto koliko i Hrvati. Naravno da nije svaka nacija umjetna jednako i bez razlike. Neke su samo nadogradnja postojanja nekog zajedničkog identiteta, a neke su čisto administrativno uvedene. Slažem se, ali je i taj zajednički identitet posledica delovanja neke moći, sile, političkog projekta u nekom istorijskom trenutku, a ne krvi niti ičega prirodnog. Ne smatram da sam neki šovinista zato što sam se na popisu nacionalno izjasnio, niti da me određuje isključivo to što sam Srbin samo zato što popisivačici na to pisanje nisam spomenuo da volim istorijske romane, brinete i npr. vlašku muziku, te da smatram da je bogme angloamerička kultura, kakva je da je, na mene imala određen uticaj. To stigmatiziranje ili negiranje nacionalne pripadnosti je smešno, ide se u krajnost s tim. Ne smatram ni ja da si šovinista i ne radi se o stigmatizovanju, već o problematizovanju, o preispitivanju. U Srbiji se nacija uzima zdravo za gotovo. Kolimo sam samo puta čuo ono, strpali su raznolike narode u jednu državu, pa naravno da nije funkcionisalo. Bokte! Pa narodi tako i nastaju, tako što ih okupi neka sila, uveže nekim zakonima, moralom, državom ili crkvom. To što nije funkcionisalo, to je duga priča i nema veze sa prirodnim i umjetnim nacijama. Ali da, slažemo se u jednom, i mene nervira kada domaći liberali skoče na sve "srpsko", a uglavnom iz reakcije prema zlu koje se u ime srpskog sistematski sprovodilo (ili to rade iz provincijalnih kompleksa, nebitno). Međutim, to zlo se jeste sprovodilo, od strane države, kao što se sprovodilo u ime maltene svake države i nacije, i mi se sada ne možemo praviti blesavi i pričati o "srpstvu" izvan konteksta prošlovekovnih jugoslovenskih ratova. To je ono što me nervira: naivna iluzija da se o nacijama može pričati u semantičkom vakuumu. Ne može! Ako se u ime tvoga ili nekoga od tvojih identiteta -- neke od tvojih kultura -- bezočno kralo i klalo, ti si dužan da se najpre distanciraš, pa tek onda braniš njihove progresivne tekovine. Koliko god je besmisleno svođenje svega na "nacionalnu pripadnost", mada nisam siguran da to iko normalan igde radi, toliko je besmisleno bežanje od nacije, ili proglašavanje iste za nešto štetno i nazadno. Ne mislim da je osećaj nacionalne pripadnosti apriori štetan i nazadan, evo i ja se, između svega ostalog, osećam i Srbinom. I svaki put kada čujem Tamo daleko osetim nešto milo i teško. Međutim, mislim da je potrebno proširiti svest, gledati stvari van nacionalne, regionalne ili vizure bilo čije strukture moći, imperije ili države. Da je potrebno steći svest o tome koliko je svaka nacionalna kultura deo jednog mehanizma moći. Otuda verujem da se treba boriti za kulturu koja se itekako napaja tradicijom, svim prisutnim tradicijama, ali razvija se izvan odnosa moći (državne, unijatske, imperijalne, crkvene, nebitno, kapitalističke ili socijalističke). Dakle, iako poštujem svačiju nacionalnu pripadnost, pa i svoje, verujem da umesto borbe za nacionalnu kulturu, ima daleko više smisla boriti se i stvarati za kulturu vrednosti, za kulturu izvannacionalnu, intimnu, za kulturu razvijanja senzibiliteta prema složenosti naše planete. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted January 12, 2014 Na kraju krajeva, šta mi već godinama stoji kao potpis ovde na forumu? A znate li ko je to napisao? Tako je, ne znate, jer niste pročitali tu tekovinu svog naroda, koja, kao i ostale tekovine koje nisu u obaveznoj školskoj lektiri, skuplja prašinu po bibliotekama. Ovo je jako prepotentno i ružno i prosto nema opravdanja da se na ovaj način diskredituju drugi. Treba li sad da preslišavao jedni druge ko je šta pročitao, koliko knjiga ima u svojoj biblioteci, da li ima člansku kartu biblioteke i sl.? Toliko sam razočarana da nemam reči. Kud ide ovaj sajt? Ubr, citat je iz eseja Momčila Nastasijevića, ali to mi je bilo u spisku obavezne literature na faksu, pa se moje znanje ne pika pošto je, je l' da, ipak reč o lektiri. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted January 12, 2014 Vrlo često, na putovanjima, ljudi kao da dobiju neki napad “patrijotizma” i nacionalnog ponosa. Sećam se dočeka Nove godine u Banskoj bistrici u Slovačkoj davnih osamdesetih. To je bilo vreme kada smo mi turisti iz Jugoslavije bili poprilično bogatiji od meštana Slovaka a posebno smo se trudili da to i istaknemo davanjem velikih napojnica i gde treba i gde netreba, “uzimanjem” muzike i slično. Doček je tekao kako treba sve dok jedna manja grupa Jugoslovena (neki Torbicini iz Ns) nije počela da peva “od Vardara pa do Triglava”, “druže Tito mi ti se kunemo” i time prekinuli uobičajeni program. Onda su ustali i krenuli od stola do stola i prepuni ponosa što su Jugosloveni, nazdravljali Jugoslaviji, Titu, prijateljstvu sa Slovačkom. Vrlo ružno. Slovaci su se zgledali, kiselo smeškali ali incidenata nije bilo. Samo se jedan odvažio i pitao “Vi volite Jugoslaviju?” ... “..pa što ste onda i dolazili u Slovačku?”. Tamo negde 2003/4g. u Beograd je došao Indijski hipi guru Šri Šri Ravi Šankar. Okupilo se jako mnogo ljudi iz celog regiona da ga dočeka i pozdravi u hali Pionir. Pored Beograđana i Srba, bilo je tu i mnogo njih iz Bosne, Hrvatske, Mađarske, Rumunije i – Bugarske. Posebna priča. Bugari su došli organizovano, autobusom, i čim su izašli iz autobusa počeli da skandiraju “mi smo Bugari, mi smo Bugari” i izvadili transparente sa patriotskim parolama. Skroz neprimereno. Hipici su pristojan svet pa su počeli da im aplaudiraju i da im se smeškaju. I tako celo vreme. ... za vreme pridike koju je Šankar držao malo malo pa se čulo “živela Bulgarija” ... Posle sesije, Šankar je “sišao među narod” i kulturno porazgovarao sa svim grupama u publici. Naravno, kad je stigao do Bugara oni su mu stoprviput ponovili da su oni iz Bulgarija a on ih je pitao “...a oni drugi (pokazivao je na ostali deo publike) nisu Bugari?” i tako par puta dok nisu shvatili koliko je neumesno isticati “mi smo iz Bulgarija”. Tanka je linija između ponosa i gordosti i tu čovek mora da bude jako jako oprezan. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted January 12, 2014 Ovo je jako prepotentno i ružno i prosto nema opravdanja da se na ovaj način diskredituju drugi. Treba li sad da preslišavao jedni druge ko je šta pročitao, koliko knjiga ima u svojoj biblioteci, da li ima člansku kartu biblioteke i sl.? Moram reći da se slažem sa Snežanom. Lazar jeste malo preterao. Kud ide ovaj sajt? Ali nemojmo sada praviti od ove rasprave magarca. To što smo izbacili nacionalno-državni tag iz imena Kluba, ne znači da ne volimo svoje rodno tle. Ma šta ono bilo. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted January 12, 2014 Hvala na pričama, Zastupniče. Vrlo su lepe i poučne. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted January 14, 2014 Snežana, moguće je da se nisam najsrećnije izrazio. Suština moje rečenice bila je to da, ako neko već oseća ponos što je Srbin, što pripada srpskoj kulturi, onda bi, pre svega, trebalo dobro da poznaje tu kulturu. Evo, razmisli i sama. Koliko je bilo ljudi koji su ovde živeli i stvarali, i stvorili nešto značajno, a da za njih manje-više niko i ne zna? Napisano je mnogo dobrih knjiga, ali se čita pet ili šest. Imamo odličnu poeziju, ali svi znaju nekoliko pesama, a ostale su odavno potonule u zaborav. Imali smo sjajnu kinematografiju, od koje danas ljudi znaju za, opet, nekoliko filmova. Sa druge strane, pogledaj koliko je ta nacionalna priča prisutna u svakodnevnom javnom životu Srbije. Jedni propagiraju nacionalizam, drugi ga mrze, treći mrze i prve i druge, ali ono što im je zajedničko je to da, zapravo, niko i ne zna o čemu priča, i šta ta kultura zapravo predstavlja, od čega se sastoji. Osim, naravno, od Tesle, Đokovića, kajmaka i tradicionalnog gostoprimstva. Zato sam i kritikovao ovaj projekat, o kome je ova tema, i zato sam napisao to o čitanju. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted January 14, 2014 'Ajd da obrnemo situaciju.. štosa radi, pa da vidimo "malo drugačije" ceo taj "projekat". Ti si gost kod nekog, i taj tvoj domaćin ti je baš OK - i sad ti on ponudi plakat na kojem se on nešto napisao - tipa "XX je super zemlja, ljudi su divni, obožavam xxx. bla, bla... " i ponudi ti da se slikaš, pa on onda to kači na net. Ti nemaš ništa protiv? Ili imaš? Menjaš mišljenje o "domaćinu"? Šta bi radio u tavkoj situaciji? 'Fala Bogu & bogićima - nisam bio u takvom škripcu - a mnogi su mi pamagali (nekima sam i sam pomogao - ako je to bitno). Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted January 14, 2014 Pretpostavljam da bih pristao, da bih čoveku izašao u susret. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted January 14, 2014 Ja bih vrlo verovatno odbio. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted January 14, 2014 Hvala na komentarima, Relja. Volim kada se diskusija vodi ovako, promišljeno i smirenim tonom Хвала Вама господине Уроше, надам се да нисмо неког превише сморили Teško je porediti stara plemena i savremene nacije, isto koliko je teško zastupati tezu o kontinuitetu između srednjovekovne i savremene srpske države. Za početak, u tim vremena samo su više kaste bile pismene. Organizacija društva bila je robovlasnička ili feudalna. Teško je reći kako se prosečan Feničanin, Hetit ili srednjovekovni Srbin intimno osećao. Ko zna, možda su u vreme Nemanjića samo plemići govorili našim jezikom? Možda je pučina razgovarala nekim drugim, vlaškim ili albanskim? Pisani tragovi seljaka, radnika i običnih ljudi izostali su, i mi o tome premalo znamo. Bilo kako bilo, i tada je vera u kralja, boga i rod bila izgovor za pokolje u interesu moćnika, isto koliko i danas. Ово је више тема... сигуран сам да је просечан Хетит, Феничанин или Грк, иако можда није имао развијену националну свест, лако могао да буде свестан ко му је сличан, из његовог клана, племена, народа... а ко је различит од њега. У вези средњовековне Србије, нема разлога да сумњамо да је неко дошао преко ноћи и наметнуо обичном свету језик. Власи и Албанци и данас говоре влашки или албански, а да их је неко првео на српски, као Енглези Ирце, Велшане и сл, ваљда би остало неког трага. Континуитет постоји јер је то држава српског народа. Да, сви ћемо рећи да Бог зна с ким се све српски народ није мешао - па шта? Ја сам потомак свог претка, можда смо се ми као породица мешали с Илирима, Келтима, Аварима, Германима, Грцима, Турцима... али смо остали српска породица. Можда смо били Цинцари који су се посрбили, можда смо потомци покрштених Цигана, али смо и у том случају постали и остали део српског народа. Можда потомци рођеног брата неког мог далеког претка данас живе негде у Порт Судану где их је одвела Отоманска управа, где су се измешали са ко зна ким, али они су се утопили у тај народ. Појединци се однарођују, појединци се асимилују, људи се "мешају", припадност народу остаје или се мења... али неки континуитет постоји. Најбољи пример су можда Мађари, њих су Монголи сатрли на неколико породица, па су се опет, страшним асимиловањем, обновили и опстали као народ. Свега ту има, и биолошке везе и језичке и културне и идентитетске... али нешто што је "народ" дефинитивно постоји А изговори за покоље... то никад није био проблем. Da je narod vezan krvnim srodstvom uglavnom je mit. Ukoliko, na primer, pogledamo genetske markere današnjih populacija Mađarske i Srbije, videćemo da ne postoji značajna razlika, i jedna i druga "nacija" genetski su veoma izmešane, a udeli pojedinih haplogrupa veoma slični. Ти мешаш крвно сродство и неку "чистокрвну посебност". Ако моја породица има хаплогрупу исту као нека породица у Мађарској, не значи да ми нисмо род многим српским породицама, с којима смо живели вековима. Nauka kaže da čovek za života ne može zbilja poznavati više od 150 osoba. To je njegovo intimno pleme, njegov majmunski krug. Sve šire od toga su imaginarne zajednice, kako nacije naziva Benedikt Anderson. Ja, dakle, ne negiram postojanje naroda, već ga svodim na subjektivnu kategoriju, na ishod subjektivne percepcije i uverenja grupe pojedinaca. Ako nas se skupi dovoljno koji verujemo da smo po narodnosti Džedaji, i spremni smo da se politički artikulišemo, Džedaji postoje kao narod. Isto koliko i Hrvati. Нације нису имагинарне заједнице. Почнимо од културе, ја никад нисам упознао Тому Здравковића, Вука Караџића, Едварда Кардеља... то је неко заједничко наслеђе. Даље, имаш језик, често и историју, почесто и судбину, пасош... оно што је некад била нација сад је национална држава. А од државе ти јако пуно зависи, и теби и твојим судржављанима. Нове нације могу да настају, што не значи да нације иначе не постоје. Naravno da nije svaka nacija umjetna jednako i bez razlike. Neke su samo nadogradnja postojanja nekog zajedničkog identiteta, a neke su čisto administrativno uvedene. Slažem se, ali je i taj zajednički identitet posledica delovanja neke moći, sile, političkog projekta u nekom istorijskom trenutku, a ne krvi niti ičega prirodnog. Уопште не мора да значи да нема везе са крвљу и природом. Ne smatram ni ja da si šovinista i ne radi se o stigmatizovanju, već o problematizovanju, o preispitivanju. U Srbiji se nacija uzima zdravo za gotovo. Kolimo sam samo puta čuo ono, strpali su raznolike narode u jednu državu, pa naravno da nije funkcionisalo. Bokte! Pa narodi tako i nastaju, tako što ih okupi neka sila, uveže nekim zakonima, moralom, državom ili crkvom. To što nije funkcionisalo, to je duga priča i nema veze sa prirodnim i umjetnim nacijama. По мени нација и треба да се узима здраво за готово и да се пуно не свира к. око ње, а да се бави конкретнијим стварима У вези вишенационалних држава - показује се да су нација и национализам страшне силе, барем у Европи, а у Африци би то било племе. Дешавања у свету су углавном центрипетална, ниједна мултиетничка држава не опстаје! Ајде СССР, ајде и СФРЈ, али распала се једна Чехословачка! Белгија, Шкотска, Каталонија... усред ЕУ! Која национална мањина у свету данас не жели да се отцепи? Ено побише се Динке и Нуери у Јужном Судану после 50 година заједничког рата против севера. Западна Сахара хоће независност... какав је то посебан народ? На Блиском истоку није кључна чак ни вера већ "подвера", шиити, сунити... страшне су то силе... Ali da, slažemo se u jednom, i mene nervira kada domaći liberali skoče na sve "srpsko", a uglavnom iz reakcije prema zlu koje se u ime srpskog sistematski sprovodilo (ili to rade iz provincijalnih kompleksa, nebitno). Međutim, to zlo se jeste sprovodilo, od strane države, kao što se sprovodilo u ime maltene svake države i nacije, i mi se sada ne možemo praviti blesavi i pričati o "srpstvu" izvan konteksta prošlovekovnih jugoslovenskih ratova. To je ono što me nervira: naivna iluzija da se o nacijama može pričati u semantičkom vakuumu. Ne može! Ako se u ime tvoga ili nekoga od tvojih identiteta -- neke od tvojih kultura -- bezočno kralo i klalo, ti si dužan da se najpre distanciraš, pa tek onda braniš njihove progresivne tekovine. Мени је неприхватљива идеја "злочина у нечије име". Напије се будала у Неготину, убије колима двоје деце, каже да је то урадила у име Српства, и ја делим одговорност за то? Па нико нормалан се не би сложио. Дође будала у Вишеград, убије невиног човека, каже да то ради у име Српства. Е, али ту ја делим одговорност? То ми је неприхватљиво. Мислим да друштво, држава, народ... (сад народ више није имагинарна категорија преко 150 људи? ) морају да се одреде према негативностима ако су велики делови тог друштва/народа нешто радили, или чак ако су мали делови друштва то радили а држава није урадила све да спречи. Али не мислим да постоји колективна одговорност. То је по мени трик да би се поједини народи оценили као колективно криви, па их треба колективно казнити, одузимајући им нека права, територије... занимљиво је да баш они који негирају ту неку важност нације баш око те колективне одговорности постају велики заговорници заједништва, у кривици. Мислим да не може "народ" да буде крив, већ људи с именима и презименима. Па ако се то раширило, криви су полицајац, војни полицајац, шеф станице, министар полиције... који су то дозволили, са именима и презименима. Чак ми је увредљиво да ми неко у старту због имена и презимена тражи да се дистанцирам. Као, ти си Србин, јеси ли кољач или ниси, шансе су 50-50. Али негативних појава дефинитивно има, треба их осуђивати, али је мени она мода извињавања за нешто што ниси урадио и стида за нешто са чим немаш ништа - било бесмислено. Па просечан Енглез или Рус би по тој логици читав живот морао да хода ко будистички монах, са склопљеним рукама, климајући главом и говорећи "извините" на све 4 стране света. Ne mislim da je osećaj nacionalne pripadnosti apriori štetan i nazadan, evo i ja se, između svega ostalog, osećam i Srbinom. I svaki put kada čujem Tamo daleko osetim nešto milo i teško. Međutim, mislim da je potrebno proširiti svest, gledati stvari van nacionalne, regionalne ili vizure bilo čije strukture moći, imperije ili države. Da je potrebno steći svest o tome koliko je svaka nacionalna kultura deo jednog mehanizma moći. Дефинитивно јесте, али баш зато се по мени нацијом треба бавити што мање као питањем, и посветити се конкретним питањима. Јесте, истина је, НАТО нас је напао, запад није праведан према нама, било је и злочина над Србима, све је то истина, али зашто је неко због тога морао да уништи привреду у Србији. Otuda verujem da se treba boriti za kulturu koja se itekako napaja tradicijom, svim prisutnim tradicijama, ali razvija se izvan odnosa moći (državne, unijatske, imperijalne, crkvene, nebitno, kapitalističke ili socijalističke). Dakle, iako poštujem svačiju nacionalnu pripadnost, pa i svoje, verujem da umesto borbe za nacionalnu kulturu, ima daleko više smisla boriti se i stvarati za kulturu vrednosti, za kulturu izvannacionalnu, intimnu, za kulturu razvijanja senzibiliteta prema složenosti naše planete. Па сад, не можемо рећи да државе или религије нису имале утицаја на развој неких позитивних ствари. Кад би грчки филозофи били грчки филозофи да уместо њих хиљаде робова нису требиле златице из кромпира. (карикирам, знам одакле потиче кромпир ) Колико уметничких дела никад не би настало да неко није злато којим ће нпр. композитор бити плаћен није претходно опљачкао од неког убијеног црнца. По мени национална и интернационална култура стоје као део и целина. Упордићу то опет с њивом - ако не можеш баш све њиве у свету да средиш, поради на својој, стање светских њива биће укупно боље Не видим то као две супротстављене ствари. Ти можда говориш о томе да некој затворености и искључивости треба супротставити отвореност, али по мени отвореност и игнорисање националне културе није исто. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites